Prije nego počnem obrađivati četnike i ostale zlotvore koje srećemo po regionalnim autobuskim stanicama, zahvalio bih svima koji su pročitali i komentarisali tekst „Bože, jesi li za SONY?“. Drago mi je da nisam usamljen u poimanju neukusa.
Jednako zahvaljujem i onima koji nisu dijelili moje mišljenje i koji su svojim zanimljivim opservacijama doprinijeli razvoju moje samoprozvane ESTRADNE POJAVE. Čak ni sam za sebe ne bih uspio smisliti da sam militantni – ateistički – pseudointelektualni zlobnik. Hvala na ovakvoj kreaciji. Nadam se da će i ova tema da skrene pažnju na sav besmisao koji nas perfidno tare i naravno, na stari dobri NEUKUS

Ne znam za vas, al’ ja s vremena na vrijeme otputujem negdje. Takođe, s vremena na vrijeme, dolaze mi razni gosti. Kolege i koleginice – umjetnici, ljubavnice, prijateljice, prijatelji.
Putovanja su divna.  Autobusi – kako koji. Stanice su uglavnom grozne. Posebno po BiH. WC – i su horor. Uglavnom su čučavci, nigdje toalet papira, a tolike šume smo posjekli.

Kao što je i logično, većina dolazaka  i odlazaka se odvija na autobuskoj stanici. Autobuska stanica (naravo, ako putujete autobusom) prvo je mjesto gdje se susrećete sa novim gradom. Tu prvi put čujete drugi akcenat, druge riječi ili, ako ste se  kojim slučajem domogli kakve vize, drugi jezik.

U našoj zemlji, većina populacije živi u ruralnim sredinama pa se  i oni često sreću na stanicama, jerbo i ti ljudi moraju nekada do naših kvazi – metropola, gdje, lafo, živi urbano stanovništvo. Ima simpatičnih seljana, al’ bome i krajnje odurnih.
S obzirom da je nacionalistička misao uvijek jači korijen puštala u ruralnom ambijentu, dolazi se do zaključka da je ruralni stanovnik intimniji sa određenim simbolima, folom, golom. Koliko god ga penalio, ruralni mučenik ostaje vjeran doktrini svog besmisla, bez obzira donosilo mu to prosperitet ili mu ne donosilo ama baš ništa, osim vatre u grudima, koja jače tinja kada se te iste grudi okite nečim, npr. NEUKUSOM.

Znam da će se opet neko naći uvrijeđen ovim tekstom, al’ morao sam. Bilo je jače od mene. Ovaj put nije frustracija. Ovaj put je čisti BESMISAO, prožet abnormalnom dozom NEUKUSA.

Na autobuskoj stanici u Banjaluci postoji jedan štand. Kakav štand – strašan štand. Na tom štandu se prodaju razne stvari. Kakve stvari – strašne stvari. Taj famozni štand je tu 10 godina, skoro svaki dan.
Pitao sam par prijatelja jesu li ga ikada primijetili i dosta ih je reklo da nije, poneko jeste, ali eto ja, nesretni pseudo-intelektualni zlobnik, uvijek vidim neki besmisao ( poput tog štanda ili LCD ekrana ) koji me prožme i inspiriše.
To je četnički štand. Bar ga ja od milja volim tako nazvati. Zovem ga četničkim jer se tamo mogu kupiti stvari koje imaju četničke simbole. Majice, kape, šubare, zastave, amblemi, privjesci za ključeve. Pored toga u ponudi su CD-ovi i DVD-jevi tipa Baja Mali Knindža, Tromeđa, Ravnogorska čitanka i sl. Piratski, naravno. Takođe se mogu naći  amblemi Crvene Zvezde i Partizana. Ima tamo i kalendara sa svecima, brojanica, malih ikona, velikih ikona. Pored svega toga može da se kupi poneki opanak, drvena čutura ili pak staklena flaša sa imenima svetaca od drveta, koja se nalaze unutar flaše. Tu je i neizbježni trio Dić, Džić, Vić.

Prodavač je ljubazni veseljak s kojim sam prebacio koju, čekajući autobus koji mi je trebao dovesti drage ljude. Reče on meni kako je tu deset godina. Četiri je radio na crnjaka, a zadnjih šest ima sve papire. Prostor mu izdaje autobuska stanica. Kaže kako ne podnosi inspekciju i da jedva čeka da se pojave i da im on pokaže sve dozvole koje je povadio. Najviše bi volio da im može reći: „Gonite se u kurac“, al’ ne može, ipak su to ORGANI. Kancerogeni, kaže on. Drag neki trgovac, vidi se da mu nije lako, ne bi on to prodavao da ima neku alternativu. Al’ eto, nema je. Tako on meni reče, ako ne laže. Fino se mi ispričasmo. Naše ljude samo treba pitati: „Kako ide?“, jer se tada otvore i onda im pravo krene priča. Reče on tako i da ide na ravnogorske skupove, tamo se dobro zaradi, a on je u odnosu na ostale prodavače poprilično organizovan tako da uvijek gore dobro prođe. Lijepo se mi ispričasmo i rastasmo. 

























Dragi ljudi su stigli, četnici idu na stand by. Jedna gošća je bila vidno zblanuta kada je vidjela štand i pitala me šta i kako, od kuda i zašto je taj štand tu. Rekao sam joj da iskulira i da idemo na ćevape, jebeš četnike.

Krenem kući sa sve dragim ljudima, a misli se roje. Kako taj štand može biti tu deset godina? Štand sa četničkim simbolima na autobuskoj stanici glavnog grada Republike Srpske? Kome je to u interesu? Da li je ikada neko od ljudi iz gradske uprave ili neke gradske institucije obratio pažnju na to? To bi valjda trebale biti institucije koje vode računa o pozitivnom imidžu grada, ili samo deklarativno vode računa o tom? Četnički štand po mom skromnom pseudo-intelektualnom mišljenju jednostavno nije nešto pozitivno za imidž grada.                                       

Smiješno je kojom brzinom stavljaju kandže za nepravilno parkirano vozilo ili kako su munjevitom akcijom osujetili kučiće po gradskim trgovima i parkovima, dok štand sa četničkim simbolima stoji na istom  mjestu opušteno ni manje ni više nego deset godina.
Još uvijek su svima svježa sjećanja na krvave i genocidne aktivnosti četnika, ustaša i balija u zadnjih 60 godina na našem napaćenom poluostrvu (poseban osvrt na svježe rane iz devedesetih). Ako ni zbog čeg drugog, onda bar zbog toga taj štand ne bi trebalo da stoji na tom mjestu.

Kaže meni jaran kojeg sam pokupio na stanici: „Ali Grofe, to je tako svuda po BiH, na stanicama i oko stanica. Seljani kada putuju, vole da ih na put ispraćaju njihovi totemi, slike i  rodoljubi što su ih oslobodili“. Kontam da je možda i u pravu, al’ ne mogu da tvrdim sa totalnom sigurnošću, jer mi nije zapalo za oko po drugim mjestima. Opet, na to sve, moj jaran Direktor mi reče: „Grofe moj, to su zakoni tržišta. Čovjek valja robu koja ide, on je platio taj zakup pošteno i šta on tu prodaje, njegova je stvar “. „Stoji sve što si rekao Direktore, al’ opet  - četnici sa stanice? Pa to fakat nema smisla“. Reče meni Direktor da sam pravi romantik i da nije ok da taj štand bude tu, al’ naši vladari očito ne misle da je to problem. Direktor je još dodao i to da mu je taj štand do te mjere bizaran kao i da se u po centra Sarajeva ulica zove po Aliji Izetbegoviću, al’ eto, ko njega šta pita, on je samo izbjeglica iz Sarajeva koja je mukotrpnim radom postao Direktor.
Ipak, ja mislim da je taj štand problem, posebno ako se uzme u obzir antifašistička prošlost  ovih krajeva, a isto tako i bol stanovnika Balkana koji su stradali od četničko – ustaško – balijske ruke. Isto je to sranje samo drugo pakovanje. Kama danas – Jama sutra, drevna balkanska igra puna perverzije i bola.

Da se razumijemo –  ne mislim da bi dotični prodavač / veseljak trebalo da ostane bez svoje gorke kore hljeba. Vjerujem da je on predan i dobar radnik. Šta više, problem nije u njemu, ali ako već nešto hoće da prodaje na tom mjestu, zašto to ne bi bile samo ikone, kalendari sa svecima, brojanice i slične stvari koje putniku namjerniku mogu donijeti mir i olakšanje duše na dalekom drumu. Zašto se opet pravoslavna duhovnost mora nalazati na štanudu sa četničkim priborom?
Normalno da će neko ko dođe u naš grad (posebno iz FBiH) osjećati pomalo nelagodno zbog tih lobanja, kokardi i crnih zastava. Na kraju krajeva, kome je iz RS ugodno da na ulici u FBiH čuje da se Srbi nazivaju četnicima? Vjerovatno nikome. Upravo zbog takvih stvari taj štand tu ne bi trebao da bude. Reći će zluradi: „ Al i ONI tamo imaju takve štandove“! OK! Imaju i šta sada?  Zar moramo biti isti? Zar je poenta raditi nešto glupo samo ako tamo neki ONI rade to isto? A zašto se ne bi probalo na drugi način?


Recimo, po meni, bilo bi mnogo afirmativnije za grad Banjaluku da se tu prodaju neki suveniri vezani za grad, da se prodaju CD – ovi i DVD – jevi umjetnika iz Banjaluke – originali, naravno (npr. Afrodizijak, SOPOT, Kolja i Smak Bijelog dugmeta, Maja Tatić, Trag, 32. Decembar,te ostale knjige, slike i grafike banajlučkih umjetnika ), da se dijele afirmativni leci Turističke organizacije BL gdje se može pročitati kako provesti vrijeme u našem gradu, da se mogu kupiti karte za pozorište ili da se može dobiti novi broj Crne ovce.  Takođe mi nije jasno šta će tu amblemi Crvene Zvezde i Partizana? Koliko se sjećam to nisu klubovi iz našeg grada? Pa čemu onda služi Borac Banjaluka, Vulturesi i njihova obilježja? Sve je to mnogo bolje i smislenije od četničkog pribora.   

Postavlje se pitanje da li je bitisanje tog štanda stvar potražnje na tržištu ili je u pitanju neki drugi, mnogo dublji i mračniji  razlog. Bez obzira šta bi neko mogao da mi ponudi kao odgovor i dalje mislim da četnici treba sa stanice da odu u zaborav. A vjerovatno će i u pakao. Prosto, četnici, ustaše i balije nikada nisu, niti će, donositi dobro stanovnicima Balkana, zato riješimo se đubreta što prije.

Izvor vijesti: 6yka.com