Svi putopisci koji su u
sedamnaestom ili
osamnaestom vijeku
putovali kroz Banju Luku
spominju termalna kupatila izgrađena
u neposrednoj blizini rijeke Vrbas u
Gornjem Šeheru. Gotovo svaka kuća
u naselju koje se zvalo Ilidža imalo je
kupatilo s termalnom toplom vodom
koja je dolazila iz utrobe zemlje.

 

Kupatila ili banje bile su dva-tri metra duge i toliko široke a u njima je vode bilo za toliko koliko je čovjeku u sjedećem položaju do vrata sezala. Termalne vode imaju ljekovito dejstvo, što je više puta dokazano, pa su na banjanje dolazili mnogi koje je mučila reuma, kostobolja.

Kupanje u tim kupatilima vlasniku se plaćalo otprilike koliko su koštala dva okrugla somuna.

Ne tako dalekih, šezdedesetih godina prošlog vijeka ljeti je prostor oko banja bio pretrpan narodom koji je dolazio da se banja, ležalo se u hladu na šarenim prostirkama istkanim od lana ili konoplje. Tu u hladu se i doručkovalo ili ručalo. Povadili bi sir, kajmak, suvo meso, pa onako sjedeći u krug jeli i čekali da ponovo u banju uđu. U ovu ljekovitu vodu dolazilo se iz Jajca, Ključa, Petrovca, s platoa Manjače, a poneko iz Lijevča polja i od Gradiške i Kostajnice. Moglo se čuti sve bogatstvo jezika i vidjeti šarenilo seoskih i gradskih nošnji onog vremena.

Pojedine porodice su vlasnici banja od devetnaestog vijeka i kažu da nikada, ni u najtežim vremenima, nisu zatvarane. Danas je u funkciji samo pet kupatila, a i ona kubure s vodom, jer je izgradnjom bazena voda pobjegla, kako to ovdje kažu, pa se u ljetne dane osjeća njen nedostatak.

Izvor vijesti: Fokus