Besim Memišević aka Beba Duh rođen je u Banjaluci 1984. godine. U Dansku je izbjegao kao osmogodišnji dječak. Težak život u stranoj zemlji i izbjegličke muke usmjeravaju ga ka rep muzici. Nedavno je boravio u rodnom gradu. Beba Duh za BLIN MAGAZIN govori o rep muzici i svom radu, izbjegličkom životu u Danskoj, prvom susretu sa Banjalukom poslije mnogo godina, političkoj situaciji u BiH...

Razgovarao: Miroslav AJDER

Za početak, reci mi kako si počeo da se baviš hip hop muzikom i kada?
 
Muzikom sam počeo da se bavim 2001. godine. Do 2003. godine sam pjesme radio na engleskom i to je bila više zajebancija, sa drugom Vedom. Onda smo počeli pisati pjesme na našem jeziku. 2004. godine smo preselili u Kopenhagen i upoznali se sa Admianom  koji je imao neku ekipu u Kopenhagenu, nekih klošara i slično. Tada smo nas trojica napravili grupu 'Šest metara dole', počeli nastupati na koncertima, po diskotekama. Bili smo predgrupa za srpsku narodnu pjevačicu Gogu. Snimali smo album, ali nismo nikad do kraja, jer su došli problemi i grupa se raspala.

Otkud interes za baš takvu muziku?

Interes mi dolazi skroz iz Borika, kad su stariji ispred zgrade slušali Ramba Amadeusa i slične. Već tada sam počeo da gledam sa strane, kao dijete, i kad sam kao izbjeglica došao u Dansku, vidio sam neke lude stvari. Ovdje sam vidio nacionalizam i tamo nacionalizam i osjećao sam se – nigdje. Tada sam počeo slušati Tupaca i našao sam sebe. Jer on je pričao neke stvari u kojima sam se mogao naći, vidio sam da nije sve tako kako izgleda. Tako sam se zaljubio u rep, jer sam vidio da mogu na taj način da se izrazim da me neko razumije.

A nadimak Beba Duh, odakle on?

Nadimak Beba sam dobio od brata. On me je zvao beba i tako sam ostao beba, to ime je pratilo od malih nogu. A duh se pojavio negdje 2004. godine,  kada smo jedno pola godine po noći radili muziku, tako da sam jednu noć rekao Vedi da se osjećam kao duh i tako se pojavio duh (smijeh).

Repuješ na našem. Zašto ne na danskom, jer živiš tamo. Da li ti je lakše na našem ili...?

Nije mi lakše, već teže na našem. Danski sam učio u školi, a u Banjaluci sam išao do drugog razreda osnovne. Na našem mi je stvarno teško naći neku riječ koju znam na danskom, ali vuče me da pravim pjesme na našem, jer pričam o socijalnoj tematici, vidim dosta stvari o kojima ljudima želim da otvorim oči. Pravim neku svoju mini-revoluciju. Puno toga mi smeta, a u Danskoj imam problema kao stranac, ali nije to nešto o čemu želim da pričam puno, kontaš.

Više govoriš o stvarima koje se dešavaju kod nas nego u Danskoj. Čini mi se da su problemi koje ti spominješ u pjesmama više vezani za naše prostore.

Jeste, ali u isto vrijeme pričam i o problemima u Danskoj. Izbjeglica, stranac, i tome slično. Jer ima puno Jugoslovena i Bosanaca u dijaspori, i oni se mogu pronaći u tome što ja govorim. Imaš, faktički, dvije različite publike – lokalna u Banjaluci i BiH i ona u svijetu.

Imaš pjesmu i o Banjaluci, u kojoj opisuješ djetinjstvo i grad i svoja sjećanja. Ti si bio prilično mali kad si otišao – imao si osam godina. Odakle dolazi ta vezanost za grad, poslije toliko godina?

Mislim da je to zato što nismo dobrovoljno otišli iz Banjaluke i to je uvijek ostalo u meni. Uvijek me je vuklo nešto. Nisam bio 13 godina, tek 2006. godine sam došao u Banjaluku. Imao sam sjećanja, naše raje iz zgrade, a sve mutna slika. Sve je to vezano sa tim kakav sam čovjek postao. Šta ja znam, Banjaluka u srcu (smijeh).

Koja ti je najdraža pjesma?

To je pjesma "Stojim sam", koju sam snimio 2006. godine, kad sam prvi put dolazio u Banjaluku, nakon 13 godina. Prvi vers sam snimio u autobusu, dok sam išao ka Banjaluci, kako se osjećam i kako će biti, bio sam radoznao. Drugi vers sam snimio kad sam se vraćao u Dansku, šta mi se sve desilo tokom prvog susreta sa Banjalukom nakon 13 godina. Pjesma ima jaku priču, i ona mi je najdraža.

Šta se desilo kad si došao nakon toliko godina? Šta si očekivao a šta se ustvari desilo?

Kad sam otišao, bio sam dijete, Banjaluka mi je ostala u lijepom sjećanju a kad sam došao, ništa nije bilo isto. Vidio sam da pojedini pričaju ekavicu, bilo je mnogo ljudi koji nisu iz Banjaluke. Došao sam ispred svoje zgrade u Boriku i nisam nikoga mogao prepoznati. Nekako sam bio skroz razočaran i otišao sam nakon četiri dana. Prije nego što sam došao, nisam ništa znao, a kad sam došao, kao da sam izgubio nevinost. I zato mi je ta pjesma posebno draga.

Sad kad si proveo neko duže vrijeme u Banjaluci, tri mjeseca, da li bi se vratio za stalno?

Na samom početku, kada sam došao u Banjaluku, imao sam skroz drugu sliku u glavi, od one koju sada imam. Bio sam 90 posto siguran da bih se volio vratiti, ali nakon nekog vremena sam postao svjestan tužne realnosti Banjaluke i BiH. Ovdje, nažalost, vlada korupcija i nepravda. Pošten, obrazovan čovjek radi za manju platu od onoga što je socijala u EU. To je veliki problem koji će imati katastrofalne posljedice u budućnosti za našu Bosnu i Hercegovinu. Zato moram priznati da je moj odgovor, ako bih bio skroz iskren, definitivno ne.

Da li bi mogao biti reper ovdje, da nisi živio u Kopenhagenu?

Čovjek je čovjek. Mislim da bi me to vuklo, jer me vuklo dok sam bio ovdje. Bio bih reper, ali ne bih imao istu priču. Druga sudbina – druga priča. Kad sam tek došao u Banjaluku, govorio sam da hoću da ostanem, ali onda sam vremenom vidio da ovdje samo lopovi imaju para, a normalan, pošten čovjek može da puši. Vidim puno audija, mercedesa po gradu, to je mafija kojoj policija ne može ništa. Po mom zaključku, mislim da imaju kontakte sa vladom i da njihove pare idu u vladin džep. Ovdje nema nikakve budućnosti za omladinu i oni koji idu na faks gledaju što prije da odu, ako im se ukaže prilika. To je žalosno, da ne možeš ostati u svojoj državi i stvarati nešto od sebe.

Da živiš u Banjaluci, za koga bi glasao? Kakvi su tvoji politički stavovi?

Koliko sam vidio, mislim da ne bih glasao ni za koga. Jer ko god je u parlamentu i politici, mora da bude prljav. Zato nema veze za koga ja glasam, isti će rezultat biti. Pare od korupcije idu njima u džep a ne meni ili narodu. Ne bih glasao za nikoga. Glasao bih za samog sebe kad bi moglo (smijeh). 

Dok si bio u Banjaluci, živio si u Šeheru. Šta si zapazio, kako ti se čini odnos, jer poznato je da u tom dijelu grada žive uglavnom Bošnjaci.

Ima u Šeheru i Srba, i oni su komšije, pozdravimo se, dobar dan-dobar dan, i sve je to ok. Ali nekako je ružna atmosfera, i što jest-jest, oni koji žive u Šeheru su nekako izolovani od grada. Koliko ja vidim, u ovom gradu nema mnogo ljudi koji su bili tu ranije, mnogo je novih ljudi. Mislim da to smeta i banjalučkim Srbima, na jedan način. Dosta ljudi sa kojima sam ja pričao kažu da su ovi što su se nakrali u ratu, pootvarali kafiće i slično, sjebali cijeli grad, razumiješ. Kad je bio Bajram, u Šeheru su ugasili kompletnu uličnu rasvjetu. Nije bilo nikakvog svjetla. Malo mi se ne sviđa šta grad Banjaluka radi u tom smislu.

Pratio si i televiziju dok si bio u Banjaluci.
 

Na televizij i nakon 20 godina pričaju samo o ratu – rat, rat, rat. Dublje sam razmišljao o tome i zaključio sam da je to propaganda, ne samo u Republici Srpskoj nego i u Federaciji, da bi ljudi još živjeli u tome i bili zagrijani za nacionalizam i davali njima glasove, dok oni kradu pare. Nakon 20 godina, zamisli! Koliko je Njemačka napredovala od 1945. do 1965., poslije Drugog svjetskog rata, a pogledaj Bosnu! Ljudi još uvijek žive u tom vremenu.

Šta trenutno radiš? Bilo je nekih pregovora sa Hayatom za izdvanje albuma kod nas?

Hayat traži pare, 1000 maraka, da izdaš album. Ali i da ga izdaš, neće ti uraditi promociju, k'o što će uraditi nekom drugom, jer ti si reper. I dok ti odbije ovo ili ono, dobićeš možda 10 posto zarade, a prodao si možda 300 albuma. Ne radi mi se to nikako sa Hayatom. Pokušavam sam da uradim nešto na svojoj promociji . Radio sam pjesmu za Banjaluku i još par spotova, ali to je sve, može se reći, na amaterskom nivou.

Jesi li izdao do sada neki album?

Izdao sam tri mixtape-a - The Best Of Beba Duh 1 i 2 na kojima sam skupio kvalitetne pjesme nastale  tokom ovih godina i treći The Lost Tapes – ono što se nikad nije objavilo. Album stoji i čeka me u Danskoj, njega pripremam već godinu - dvije. Radim ga polako da bude baš dobar i kad izdam, vidjeću da ganjam nekog menadžera, da mi sredi puštanje na radio-stanicama, da se čuje. Želim stvarno da ljudi čuju moju poruku. Album se treba zvati 'Strašne priče sa zapada'.

Koja je ta glavna poruka koju želiš da svi čuju?

Želim da ljudima napravim sliku u glavi šta zapad radi svima nama... ima tu svakodnevne, socijalne tematike, svakodnevnice svih nas, a pričam o svom životu. To su moji pogledi na sve negativne stvari koje se dešavaju u svijetu. Puno ima o Americi, jer Amerika je kao veliki tata svima nama, zato se album i zove 'Strašne priče sa zapada'. Hiljadu problema opisujem u tom albumu. Neće to biti album party, za plesanje, već da sjedneš i razmisliš o nekim stvarima.

O čemu još pjevaš tj., pričaš u svojim pjesmama, osim socijalne tematike?

Imam dosta ljubavnih pjesama. Ljubav se uvijek mijenja, ali ljubavne pjesme se uvijek pišu. Možeš pratiti moj ljubavni život kroz moju muziku. Volim i pričati šta se dešava u politici – puno napadam korupciju, nacionalizam, sve to. Gadi mi se sve i jedna strana koja krade od ljudi. Ima i nekih humorističkih pjesama, ali to nije nešto što mene vuče.

Pratiš li rep scenu u BiH? Kakva je?

Ne pratim toliko BH scenu. Prije par godina bila je puno bolja, bilo je puno repera. Danas imaš puno djece koji imaju kompjutere i mikrofone  i misle da su reperi. Kvalitet muzike se sjeb’o. Ali imaš dobrih repera u Bosni. Mayer u Mostaru, Edo... mada, ja više pratim srbijanski rep. Trebali smo Juice i ja da radimo nešto zajedno, baš sad dok sam bio u Banjaluci, ali nismo imali uslove u studiju, tako da smo to odgodili pa ćemo vidjeti da nešto uradimo u budućnosti.

A ostatak regiona?

U Hrvatskoj sam radio sa Jantarom, mislim da on ima potencijal da bude i najbolji reper na Balkanu. Momak ubija lirički. I on takođe mnogo ide protiv politike i korupcije i sličnih stvari.

Znaš li neke banjalučke repere?

Znam. Počeo sam snimati album sa Mejdan Family, sa reperima iz Šehera sam napravio projekat BL Crew. Treba taj materijal izmiksati i srediti, pa ćemo izdati na proljeće. Banjalučka scena ima kvalitetnih repera – Brutal Protest iz Budžaka su kvalitetni momci, oni malo više prave kao rege, ima i Emby koji je radio sa Juiceom. Ne znam ga, ali svaka mu čast za to što je uradio sa Juiceom. Niko iz Banjaluke još nije došao na taj nivo na kojem je Edo, ali vidim potencijal u momcima, svaka čast.

Da li je moguće promijeniti nešto pjesmom ili repom?

Mislim da je moguće, jer ako promijeniš mišljenje jednom čovjeku, postigao si nešto. Teško je jer ljude danas niko ne pita. A ako ti nekog čovjeka izvedeš na pravi put, koji ja osjećam da je pravi put, onda sam nešto postigao.

Kako se može definisati tvoj stil, da li se uopšte može definisati?

To se na engleskom zove Thug life. Kad bi na naš preveo, to bi bilo kao klošarski život, ali to zvuči ružno. Nisam ja klošar, samo me vuče da pričam o stvarima i problemima o kojima vidim da drugi ljudi ćute. A jesam, bio sam na ulici puno godina, klošario i radio svašta. Sada samo želim da pričam o tome što sam vidio i što vidim i dan-danas.

Može li se govoriti o uzorima u tvojoj muzici?

Tupac je nas dosta naučio, od njega sam pokupio spiku, on ima svoju spiku, a ja svoju, ali od njega sam pokupio kako bih se mogao predstaviti publici. On je puno furao istinu i da treba pomagati ljudima, razumiješ. Neki reperi kao 50 Cent, repuju o parama i kurvama, a Tupac je uvijek ostao isti, iako je imao pare, uvijek je repao o svojim ljudima, problemima. On je za mene bio neki hip-hop političar.

Živiš u Danskoj, kakvo je tamo stanje što se tiče repa? Pretpostavljam da je tamo scena razvijenija. Da li si pokušao tamo da nešto napraviš?

Jeste, tamo je hip hop puno više razvijen nego ovdje. Reperi tamo prave reklame za televiziju, dižu neku paricu. Nije kao u Americi, naravno, ali je više razvijeno nego ovdje. Imaju kvalitetnije spotove. Ja nisam završio projekat na našem jeziku, i moram to da završim prije nego što počnem raditi nešto drugo. Meni to leži na duši, da bude savršeno.

Da li je za rep neophodno živjeti na ulici, teškim životom, kao što se opisuje u pjesmama? I ti si tako živio, jedno vrijeme, u Danskoj?

Možeš biti reper i bez toga, nisam ja to tražio, da budem takav, razumiješ. Upao sam u takav krug ljudi. Mi smo tamo bili stranci, nekako smo se držali van sistema i van svega. To su bile te godine 16-17 kad smo počeli eksperimentisati sa svakakvim stvarima. Završili smo na ulici, jebiga, mladost... U Kopenhagenu ima Kristijanija, ne znam jesi li čuo za to, postavi link (smijeh). Tu smo puno godina proveli, sa svakakvim ljudima. Nekako nam je to ušlo u krv, nakon toliko godina, klošarenje. Nije niko od nas htio da to budemo, takvi smo postali, a najviše zato što smo bili stranci u toj državi. Može se o tome diskutovati, možemo li se mi integrisati u taj sistem, ali kad imaš puno istih ljudi oko sebe, ne vidiš cijelu sliku.

Dao si mi sliku sa grbom Partizana na glavi i na grudima. Otkud to, Partizan Beograd i Beba Duh?

Zato što je Beba Duh uvijek volio Partizan, kao fudbalski i košarkaški klub. Ali Partizan danas nije isti, kao što ni Lešinari nisu isti. Izabrao sam da podržavam Partizan na svoj način, jer nikad nisam uspio biti partizan u školi. Gledam Partizan kao riječ partizan. Ja sam partizan, nisam musliman, već Jugosloven i dan-danas. Ne osjećam se kao musliman, već kao Jugosloven i svjetski čovjek, religija me nikad nije zanimala. Partizanov grb sam stavio na sebe baš da malo ljude zaintrigiram. A kad pročitaju intervju, shvatiće neke druge stvari, razumiješ.

Da se vratimo muzici. U jednom od naših ranijih razgovora, pomenuo si i da si kontaktirao Halida Bešlića za eventualnu saradnju?

Poznavao sam djevojku u Danskoj, koja mi je pričala da zna Halida. Ja joj nisam vjerovao i ona je ponudila da ga pozove. I tako je ona pozvala Halida i rekla mu je da ima druga koji radi rep muziku i koji je zainteresovan za saradnju sa njim. Tada je meni dala Halida na telefon i ja sam popričao sa njim. Rekao mi je da nema problema, da pripremim i pošaljem mu nešto i napravićemo pjesmu. Nažalost, nakon par dana, Halid je imao udes i nisam se više čuo sa njim. Iako Halid nije moja muzika, volio bih uraditi nešto sa njim, iskreno radi promocije.

Kad si već spomenuo promociju, kako to ide za mlade muzičare i repere? Kako napraviti da se čuje za tebe, da tvoja muzika dođe do ljudi?

Stvarno teško. Ako nemaš keš da daješ za promociju na televiziji, za reklame, za internet oglase. Jedini način koji trenutno mogu da radim je na Jutjubu i Fejsbuku, jer imaš, recimo, dvije hiljade prijatelja i svima pošalješ poruku da si napravio novu pjesmu. Ako se njima svidi, 30 % njih će možda poslati svojim prijateljima i tako će da se proširi. To je ok promocija i bolje nego prije, kad nije bilo interneta. Tada nisi imao mogućnosti, jedino lokalno da ljudi čuju za tebe. Čulo je dosta ljudi za mene, ali bez dobre promocije, ide teže. Zato i neću da izdam album odmah, jer bilo bi šteta da izdam album i da za njega čuje nekih pet hiljada ljudi. Osjećao bih se loše. Nisam još došao tu gdje treba da budem  da me svi čuju, ali na putu sam. Borim se, borac sam, banjalučki Borac (smijeh).

Izvor vijesti: BLIN MAGAZIN