Posljednje što sam vidjela je cijev od puške, kaže nezaposlena Banjalučanka. Šestero naše maloljetne djece proživjelo je svaki udarac koji mi je suprug nanio. U 18 godina zajedničkog života, vjerujte, bilo ih je toliko da ih ne mogu ni izbrojati.

Sve to djeca su gledala, skupljala se i cvilila, dok se on iživljava na meni, a ako bi se suprotstavila, kažnjavao ih je udarcima. Posljednje sjećanje kojeg se ne mogu osloboditi je cijev od puške među mojim očima.

Ovako počinje šokantna ispovijest Banjalučanke Jasne Š. (44), koja je nedavno zbrinuta u Sigurnu kuću u Banjoj Luci.

Fizičke povrede

U ovaj centar za smještaj i rehabilitaciju žrtava porodičnog nasilja došla je s vidnim fizičkim povredama koje joj je svakodnevno nanosio pet godina stariji suprug.

- Mnogo nas je tukao. Bez povoda. Imali smo novac, kuću, djecu, on je bio prilično ugledan. Neki naši prijatelji su ga obožavali, ali se u kući, doslovno, pretvarao u čudovište. Kada je pušku repetirao i stavio mi među oči, mislila sam da je to kraj. Prvo na šta sam pomislila bila su djeca. Zatim je odbacio pušku i počeo me udarati - govori nam sa suzama u očima Jasna.

Oduzimano oružje

Kada je zaspao, pozvala je policiju i iste noći je izmještena s djecom. U 18 godina braka, dodaje, nakon verbalnih prijetnji njoj i djeci, dva puta mu je oduzimano oružje.

- Ne mogu se ni sjetiti nekog vremena bez nasilja, osim pet mjeseci 1993., kada smo se zabavljali. Sve ostalo obilježile su suze i krv - kaže nam Jasna.

Majka zlostavljala kćerku

Samo na SOS telefon 1264 u ovoj godini nasilje je prijavilo 1.216 žrtava, uglavnom žena. To nam govori psihologinja kuće Amela Bašić, koja smatra da treba pozdraviti svaku odluku da se nasilje prijavi.

U banjalučkoj kući bila je zbrinuta i jedna djevojka koju je majka psihički maltretirala te majka koju je sin fizički i psihički zlostavljao.

Izvor vijesti: Dnevni Avaz