Svaki grad krije neku svoju priču. Mnoge od njih prenose se s koljena na koljena. Neke govore u spomenicima, neke o bitkama, neke o ljubavi, a neke jednostavno o ljudima. Ne običnim ljudima. Samo posebnim.Ne mislimo tu pritom na neke heroje, zvaničnike ili vladare. Ne.
Mislimo na one naše komšije i sugrađane, čije ime ili nadimak znamo svi, mi, naše bake, naša djeca. I koje ćemo pamtiti. Nekada po podvizima, nekada po anegdotama, nekada po dobroti. U priči koja slijedi govorimo o njima. Urbanim legendama nekih od bh. gradova.
Jefto, kupač, kopač, čistač, čitač: Malo koji Banjalučanin ne zna Milenka Jeftića Jeftu, poznatog po tradicionalnom zimskom kupanju na Vrbasu, ali i po svojim arheološkim ostrvima koje je izgradio na ovoj rijeci.
Ovaj sedamdesetogodišnjak, već 48 godina se na svaki pravoslavni duhovni praznik tradicionalno okupa u Vrbasu. Tako je bilo i nedavno, povodom Bogojavljenja, na temperaturi ispod nule, zaplivao ovom rijekom. Jefto poštuje i običaje drugih naroda, pa u vodu ulazi i na jevrejsku Hanuku, muslimanski Bajram, hrvatski Božić...
Pored toga što pliva, poznat je i po svojim arheološkim istraživanjima, čišćenju Vrbasa, a naročito je, ističe, ponosan što ga ljudi poznaju kao propovjednika mira. Zbog međunacionalne netrpeljivosti više puta je štrajkovao glađu.
"Za mene bi se moglo reći da sam dva 'ka' plus dva 'če'. Znači ja sam kupač, kopač, čistač Vrbasa i čitač. Pošto sam veliki borac za mir i pomirenje, što s ponosom stalno ističem, za posljednjih 20 godina, petnaest puta sam štrajkovao glađu i žeđu, protiv rata i naših međunacionalnih svađa, prije svega protiv raspada Jugoslavije. Tako sam protiv rata i mržnje proveo 444 gladna i žedna dana. Zadnji mi je štrajk trajao skoro 12 dana protiv jedne Lajčakove izjave u vezi sa situacijom u RS ", priča Jefto.
Za sebe voli reći da je arheolog zemljolog, a kako kaže, za posljednjih 30 godina kroz njegove ruke je prošlo oko 30.000 kubika zemlje.
Već godinama sakuplja kamenje neobičnog oblika koje pronalazi u rijekama širom BiH. Tako se u njegovoj bogatoj kolekciji nalazi kamen u obliku petice, plovke, svetog, paganskog vuka, ali i kamen nazvan božje oko, boginja vodane, boginja kiše... i svako kamenje, kako kaže, čudo prirode, i ima neku svoju priču.
U blizini jednog od arheoloških ostrva koje je sagradio na Vrbasu, Jefto je nakon Titove smrti posadio vrbu koju je i nazvao po ovom Josipu Brozu.
"Kada je Tito umro i kada smo svi mi, nas 23 miliona Jugoslovena plakali za ovim čovjekom, odlučio sam da u njegovu čast posadim vrbu koja će Banjalučane uvijek podsjećati na njega. Jednu gradsku kantu sam ispraznio, napunio je zemljom i stavio močicu od vrbe. Ona je danas velika i ja sam je nazvao Titova vrba. Iako nisam smio u ratu pričati o njoj, dok je SDS bila na vlasti, jer bi je oni sigurno posjekli motorkom, danas sam sretan što Titova vrba krasi obale Vrbasa", priča ova banjalučka legenda.
A prekopavajući jedno od arheoloških ostrva, Jefto je, tvrdi, pronašao i zlatnik cara Justinijana.
U njegovoj zbirci sačinjenoj od raznih pronađenih predmeta nalazi se i tacna koju je našao za vrijeme rata u Vrbasu.
"Na tacni se nalazi neki katolički samostan, i vjerovatno je dospjela u Vrbas nakon što je neka crkva srušena. Ja sam je uhvatio, očistio i sačuvao. Nažalost, bio sam svjedok tada čudnog, strašnog Vrbasa", priča Jefto.
Dan kada se zaljubio u Vrbas: Jefto kaže da će se zauvijek sjećati dana kada se zaljubio u Vrbas. Bilo je to 4. septembra 1961. godine.
Kao podoficir, zastavnik JNA, te godine je iz Ljubljane, gdje je završio školu, premješten u Banjaluku. Tada se, priča, napio vode iz Vrbasa pod Gradskim mostom, ostavši zauvijek vjeran ovoj krajiškoj ljepotici.
Ovaj veliki borac za mir upravo u ratu doživio je veliku tragediju. U ratnom vihoru izgubio je jednog sina, a drugi sin mu je postao invalid. Supruga Miladinka umrla je od tuge za poginulim Rodoljubom.
"Mlađi sin Rodoljub mi je poginuo kod Šibenika u JNA, odmah na početku rata, kada je služio vojni rok u Benkovcu. Stariji sin Jugoslav mi je takođe, nažalost, učestvovao u ratu, i danas je ratni vojni invalid. Živim s njim, sa dva unuka i snahom Jelenom. Supruga Miladinka mi je umrla za mlađim sinom Rodoljubom dvadeset dana nakon njegove pogibije. Presvisla je od tuge za njim. Tako sam ja, koji sam se toliko borio protiv rata i za spas one Jugoslavije, doživio da mi je pedest odsto moje porodice nestalo", priča ovaj mirovnjak.
Tvrdi i da je mnoge stvari onda predvidio, pa sebe naziva vidovnjakom i političkim prorokom. Zbog svega toga je, tvrdi, i izišao iz vojske.
"Još 1977. godine pao sam u trans u jarak, i vidio sam ovaj rat, tenkove, avione kako padaju. Nakon toga 16 dana sam plakao. Tada sam rekao - ne mogu više ostati u Armiji. Neki unutrašnji glas mi je govorio da trebam napustiti vojsku i boriti za mir i protiv mržnje", priča Jefto.
U čast završetka rata i pomirenja među narodima u rodnim Mlincima kraj Prnjavora izgradio je ribnjak.
Ovaj neobični Banjalučanin mnogo vremena provodi i u čitanju, a naročita ga zanimaju istorija i naučna fantastika, kao i sve knjige u vezi s tajnama čovjekove prirode. U svojoj biblioteci ima oko 6.000 naslova, a do sada je, tvrdi, pročitao više od 15.000 knjiga.
Ističe da je veoma dobrog zdravlja te da se i dalje namjerava zimi kupati u Vrbasu, i svima koji ne vjeruju poručuje:
"Kada se prestanem zimi kupati, znači da nema Jefte."
Banjalučki "kišni čovjek": Alija Mahmutović zvani Ale još je jedna urbana legenda grada na Vrbasu. U njegovo ime, nostalgičari i njegovi sugrađani čak su osnovali grupu na Facebooku, koja broji više od 1.200 članova, a taj broj svakodnevno se povećava.
Ovog šezdesetosmogodišnjaka, rođenog u gradu na Vrbasu, svi znaju kao bezazlenog čovjeka čiste duše i dobrog srca. Već decenijama on šeta Banjalukom, prepoznatljiv po cekerima u ruci i francuskoj kapi na glavi, dijeleći prolaznicima bombone i čokoladice "životinjsko carstvo".
Ova živa gradska legenda poznata je i po tome što nakon što mu neko pročita broj bilo koje sličice životinjskog carstva, nakon kraćeg razmišljanja izgovara tačno ime svake životinje sa slike. Nerijetko Ale zna obići i neke od gradskih banjalučkih kafana, na svaki sto ostaviti poneki slatkiš, raspitati se za zdravlje prisutnih i poželjeti im puno zdravlja i sreće u životu. Od mnogo stvari po kojima je Ale poznat, mnogima je sigurno najinteresantnije to što on pamti istorijat većine gradskih banjalučkih porodica.
Kada pominju Alu, Banjalučani ne mogu, a da se ne sjete njegovih "nestašluka" na Gradskom mostu. I danas se po gradu još prepričava da se znao popeti na ogradu mosta širokog svega desetak centimetara, i šetati s kraja na kraj, i to sa svojim cekerima u ruci.
Godinama je, vrijedno i predano, na Vrbasu nizvodno od Gradskog mosta sakupljao i slagao kamenje kako bi napravio svoj kutak. Banjalučani ga odmah prozvaše Alijino ostrvo. Iako Vrbas često zna da "podivlja", Alino ostrvo i dan-danas je tamo gdje ga je ovaj Banjalučanin napravio.
I upravo zbog Aline dobrote i bezazlenosti, mnoge Banjalučane je rastužila vijest kada ga je prije nešto više od dvije godine na jednoj od raskrsnica udario automobil, zbog čega je duže vrijeme bio prikovan za postelju.
Srećom, prema riječima Aline sestre Hanumice, s kojom ovaj boem banjalučkih ulica živi u banjalučkom naselju Borik, Ale je danas pokretan i, kao i ranije, većinu vremena provodi šetajući Gradskim mostom, Kastelom..., obilazeći kafanu "Palas" i dijeleći građanima bombone.
Čika Mišu znaju svi: Jedan od najpoznatijih simbola grada Sarajeva je Husein Hasani, poznatiji kao čika Mišo. Čika Mišo već punih šest decenija radi kao čistač cipela u gradu. Međutim, za Sarajevo mnogo je više od toga.
Po kiši, snijegu ili vrelom ljetnom danu, uvijek je nasmijan, vedar i spreman za šalu. Omiljen je među građanima. Prije osam godina dobio je i zahvalnicu grada Sarajeva, a od Vlade Kantona Sarajevo i stan za svoju porodicu. O njemu su napisane mnogobrojne priče, snimani dokumentarci...
Za sebe kaže da je prije svega zabavljač, i da voli da oraspoloži ljude.
"Ja sam prije svega komičar, a onda čistač cipela. Glumio sam u seriji 'Viza za budućnost'. Bio sam 20, 30 puta u svim novinama, i mnogo puta na televiziji. Nema novina koje nisu pisale o meni. Bez mene grad Sarajevo ne može, a ni ja ne mogu bez njega. Ja volim da se šalim sa ljudima i znam šale. Ljudi dođu do mene prije svega da se ispričaju i oraspolože. Svjestan sam šta značim ljudima", kaže Mišo.
Posao čistača je naslijedio od svoga oca i jedini je u Sarajevu. Čistiti cipele je počeo sa 17 godina u naselju Marindvor, a prije 20 godina počeo je da radi u Titovoj ulici. Kaže da je posao težak ali da se ne žali.
"Ne mogu se žaliti. Nekad posao ide dobro, nekad ne. Od oca sam i naslijedio opremu za čišćenje cipela koju i danas koristim. Ljudi me vole, pomognu me novcem i često me zovu u kafanu. Pijem kafu i čaj. Alkohol sam prestao piti na vrijeme, jer on vodi čovjeka u zlo. Sad mi je 78 godina i hfala Bogu još radim. Prije 20 godina sam se preselio u Titovu ulicu. Imam stalne mušterije. Dolaze mi i poznati ljudi. Dolazio mi je i Haris Silajdžić i drugi poznati političari. Često mi ostave bakšiš", priča čika Mišo.
Dodaje da ga svi prepoznaju kao simbol grada Sarajeva.
"Nedavno su bili neki naši ljudi iz Amerike i prepoznali su me, jer su me vidjeli na televiziji. Dali su mi 50 eura i slikali su se sa mnom. Često ljudi dolaze iz drugih gradova i žele da se slikam sa njima. Nijemci su prije dvije godine o meni snimili dokumentarac koji je obišao svijet. Njima se svidio moj stil, šale, duh. Rekli su mi da sam dobar glumac", kaže Mišo.
Dodaje da nema nasljednika jer niko ne želi da radi ovaj posao.
"Potomci su mi rekli da nije ovo posao za njih. Nije ni bitno. Radiću dokle mogu", kaže Mišo.
Na stranici Facebooka prošle je godine pokrenuta i grupa za podršku čika Miši da uz pomoć Sarajlija u sedmdeset sedmoj godini ode na zasluženi odmor. Grupa do sada ima oko 2.000 članova.
Legendardna kolporterka: Nezaobilazan dio Sarajeva je i legendardna kolporterka Zulejha Hrlović koja svakodnevno uveseljava građane svojim komentarima novinskih naslova.
"Crni čovjek donosi bijele dane!" uzvikivala je Zulejha nakon inauguracije Baraka Obame.
Novinski naslovi koje Zulejha izgovara od 1992. godine, kada je počela raditi ovaj psao, poznati su širom BiH. Bez obzira na vremenske uslove, ona je svaki dan na svom radnom mjestu ispred gradske tržnice u Ulici Ferhadija.
I o njoj su pisali mediji iz susjednih zemalja, a njene izjave često se prepričavaju.
"Posao jeste težak, ali živjeti se mora. Imam svoje svakodnevne mušterije. Meni je ovaj posao zadovoljstvo. Uvijek mi je veselo. Naslovi su mi dosadni pa ih onda volim učiniti zanimljivijim i tako privući ljude. Ako nemam ništa da se nadovežem, ja onda izmislim naslov. Meni to dođe sponatno", kaže Hrlovićeva.
Dodaje da se ljudi često zakače na njene izjave i uđu u raspravu.
"Uvijek ima priča, ali nemam previše vremena za to. Kada bih svaki put stala da pričam, ne bih mogla da radim. Ljudi nekad imaju pare za novine, nekad nemaju. Situacija je loša. Zato kažem: 'Nije ovo ništa narode, kako će tek biti 2090", kaže Hrlovićeva.
Čarli Čaplin iz Bihaća: I mnogo mlađi mogu pozavidjeti na kondiciji šezdesetogodišnjem Raifu Ferhatoviću iz Bihaća, a svi ostali na, u ovim vremenima, životnom optimizmu. Gdje je Raif, poznat kao lokalni Čarli Čaplin, tu su smijeh i raspoloženje na visokom nivou. Nema nikog u Bihaću ko njega ne zna.
A, Ferhatović je izuzetno nadaren čovjek. Aranžer je po zanimanju, a neizostavan je kada se momci okupe na malonogometnom igralištu. Zimi pomaže mališanima koji prave "prve korake" na ledu. Skijanje se podrazumijeva, a ljeti je na Uni. Izuzetno je kreativna ličnost. Slika za svoju dušu, a kad god zima donese dosta snijega, u Bihaću osvanu njegove zanimljive skulpture.
"Za skulpture snijega mora biti dosta, a treba sačekati da ga južina učini kompaktnim. Nažalost, sve su rijeđe takve zime u našim krajevima", kaže Ferhatović.
Ostale su u sjećanju, od prije tri-četiri godine njegove sklupture konja i zmaja u naselju Ozimice I. Dječake je posebno oduševljavao konj. Dok je trajao, bilo je i malih džokeja.
"Ove godine zima je bila obećavajuća, pa sam odlučio da na novoizgrađenom Gradskom trgu napravim skulpturu Čarlija Čaplina. Nažalost, naglo je zatoplilo i moraću čekati novu priliku. Zima nije gotova, biće još snijega", kao i uvijek optimista je Raif.
A, Čarli Čaplin, kako nam kaže, nije slučajno njegova želja. Godinama imitira najvećeg komičara svih vremane. Nema maskenbala u Krajini na koji ne dođe. Čest je gost i u Hrvatskoj. Oduševljava ljude čaplinovskim gegovima.
"Želio bih obići sve zemlje u kojima je živio i stvarao neponovljivi Čaplin. Amerika, Velika Britanija, posebno London. Imam samo dvije prepreke: vize i novac. Dok zajedno ne riješimo vize, a ja ne osiguram novac ima u Bosni i Herecegovini mnogo ljudi, mnogo djevojčica i dječaka koje mogu uveseljavati imitirajući, ipak, neponovljivog Čarlija", kaže Raif Ferhatović.
Ipak, on od komedije ne živi, već od aranžiranja izloga. Jedan je od rijetkih školovanih ljudi za ovaj posao u Bosni i Hercegovini. Imitacija i dodatne aktivnosti su tek njegov doprinos podizanju raspoloženja ljudi i bar privremenog udaljavanja od sve surovije svakodnevice.
O Jefti tri dokumentarca
O Jefti su do sada napravljena tri dokumentarca. Njegov prvenac potiče iz 1992. godine i zove se "Prometej sa Kastre". Drugi dokumentarac snimljen je 2001. godine, pod naslovom "Arheolog božji", gdje je iznio teoriju o autohtonosti svih Južnih Slovena. Treći dokumentarni film prikazan je 2002. godine pod nazivom "Agresija prema prirodi". Ovaj dokumentarac prikazan je i u Grčkoj na međunarodnom festivalu ekološko-arheološkog filma, a na tom festivalu učestvovalo je petnaest država sa ukupno 53 dokumentarna filma. Film o neobičnom Milenku Jeftiću bio je veoma zapažen i osvojio je prvo mjesto.
"U dokumentarac je sniman zid kraj Crkvene i tu sam ja pričao o pozdravu suncu još iz vremena paganskog doba. Tada sam rekao da bi svjetska vlada i UN, trebale da formiraju svjetsku ekološku vladu. Ta rečenica je jako uticala na prisutne, koji su otvoreno aplaudirali i dokumetarac je osvojio prvo mjesto", priča Jefto.
Najvjernija Čolina obožavateljka
Majda Arnautović, najvjernija obožavateljka poznatog pjevača Zdravka Čolića, takođe se može svrstati u prepoznatljive Banjalučane.
Ova vatrena Čolićeva obožavateljka već više od tri decenije, po tradiciji dolazi na sve njegove koncerte.
Majda se može vidjeti i na koncertima drugih pjevača, na koje nikada ne dolazi bez buketa cvijeća, ali kako kaže, "Čola je samo jedan".
"Punih trideset i pet godina odlazim na sve Čoline koncerte, ne samo u Banjaluci, već i na one koji se organizuju u drugim gradovima BiH. On je moja velika ljubav i ne bih mogla podnijeti da ne dođem na njegov koncert", priča pedestdvogodišnja Majda. A, njen Čola poštuje njenu ljubav, pa joj na svakom koncertu posveti bar nekoliko minuta pažnje.
Majda danas živi sama u banjalučkom naselju Lauš, a jedino je, kaže, obiđe sestra, koja je i njen staratelj.
"Najviše vremena provedem u kući i uglavnom sam sama. Sestra dođe da me obiđe, ali ona živi dalje od mene, pa ne može doći svaki dan", priča ova Banjalučanka.
Prijedorski trubadur
A, svaki grad ima svoga lera i trubadura. Pedesetsedmogodišnji Mirsad - Miki Trepić, prijedorski je trubadur više od 40 i kusur godina.
Nakon što je počeo pjevati još u osnovnoj školi, Miki i danas pjeva i svira. Ima zvanje ugostitelja, a nikakvu muzičku naobrazbu nije završio. Ipak u Prijedoru je ušao u legendu.
Sprijateljio se on sa brojnim muzičkim zvijezdama Jugoslavije poput Davorina Popovića, Zdravka Ćolića, Kemala Montena, Mahira Paloša, Halida Bešlića...
Karijeru prvo pjevača, a potom i bubnjara započeo je u prošlom vijeku, daleke 1967. godine i to u grupi "Najmlađi". Tu je s jedva petnaestak godina zapjevao i ušao u muzičke vode.
"Imao sam dar za glumu i pjevanje što sam naslijedio od svoje majke Fatime koja je svirala harmoniku i oca Muhameda koji je bio i pjevač, i režiser, i pravi plesač. Valjda sam kao takav bio zanimljiv u društvu, pa još kada bi pustio glas skidajući na svoj način tada popularne šansone, raja je uživala. Svi su me rado uključivali da pjevam na zabavama pa sam počeo i ameterski da pjevam, prvo u grupi 'Najmlađi', a potom i u 'Koti 905'. Prijedor je tada bila varoš poznata po dobrim grupama i pjevačima", sjeća se Mirsad - Miki Trepić svojih početaka. Dašak slave osjetio je kao vokalni solista na velikom koncertu mladih u Zagrebu, 1979. godine na festivalu "Prvi pljesak Zagreba".
"Izveo sam svoju pjesmu 'Nada', koju je za mene napisao Emir Kulenović. S tom pjesmom sam pobijedio na tadašnjem festivalu u Zagrebu u konkurenciji od 580 pjevača amatera iz cijele tadašnje Jugoslavije. S tom pjesmom koja je postala veliki muzički hit osvojio sam i tri nagrade na studentskom festivalu pod nazivom 'Studentsko ljeto' u Maglaju takođe 1979. godine", priča Miki.
Tada je, kaže, prestao da broji sve nagrade koje je dobijao na festivalima u Daruvaru, Zagrebu i drugim gradovima.
Muzike i pjesme ni danas se ne odriče. U Prijedoru ga znaju svi, a on traži nove talente. Tvrdi da je baš on otkrio zvijezdu u mladom talentu Nešadu Selmanu iz Prijedora. Kaže da je Selman upravo na Trepićevu preporuku otišao u muzičke i pjevačke vode i postao mlada zvijezda BiH.
Ovog prijedorskog trubadura ljuti jedino činjenica da se o pravim estradnjacima niko ne brine. Od svojih uspjeha i nagrada, malo šta je dobio. Ali i dalje pjeva i to uglavnom, kako kaže, po restoranima u Zagrebu kada ga pozovu.
Autor: A. Tipura, A. Šušnjar, M. Kaliman, D. KovačeviIzvor vijesti: Nezavisne