Zaboravljen od svih, slijepi Banjalučanin Zoran Jorgić (50) već godinama živi bez struje i grijanja, u neuslovnoj baraci svog bivšeg preduzeća Rudi Čajevec u centru Banje Luke.

U ispovijesti za portal Sarajevo-x.com Jorgić kaže da su ga jutros, nakon jednog televizijskog priloga, posjetili ljudi iz banjalučkog Centra za socijalni rad, ali da se njegovom problemu ne nazire kraj.

"Stekao sam utisak da svi kojima sam se obraćao žele da što prije umrem, jer njima sirotinja ne treba. Evo, danas su me obrijali i ponudili mi da ostanem u staračkom Domu, ali sam odbio jer mi je dosta poniženja“, kaže slijepi Banjalučanin.



Nema od čega da živi

Zoran priča da je nekada imao život dostojan čovjeka, ali da to u ovim vremenima samo liči na neki lijepi, a ne njegov život i da mu se čini kako su od njega svi digli ruke.

"U Sarajevu sam zavšio školu za slijepe i slabovidne osobe, nakon čega sam se zaposlio na telefonskoj centrali u Čajevecu. Nakon gotovo tri decenije rada dobio sam penziju od 380 KM i stan, koji mi je 2002. godine oduzet“, navodi Jorgić.

On dodaje da mu je nakon toga Fond PIO RS penziju bukvalno smanjio na 160 KM te da, iako je pomoć očajnički tražio na raznim adresama, više nema od čega da živi.

"Iako sam stan dobio od Čajeveca 1994. godine, on mi je nakon osam godina stanovanja oduzet. Poslije toga me je ostavila supruga, koja nije mogla da živi u ovoj baraci“, priča nam nesrećni Jorgić.



Grije se u portirskoj kućici

Kaže kako već godinama boravi u trošnoj baraci gdje nema elementarne uslove za život, kao što su struja i grijanje. Vodu ima, ali je ona trenutno smrzla, a grije se u portirskoj kućici svog nekadašnjeg preduzeća.

Zoran tvrdi da ima nekoliko presuda nadležnih sudova u kojima se navodi da mu stan i prepolovljena penzija trebaju biti vraćeni, ali da na to niko ne obraća pažnju.



"Niko od onih koji mogu riješiti moj problem ne dolazi. Pitam se da li su oni slijepi ili ja? Možete li zamisliti kako mi je bilo prethodnih dana, kada su temperature bile po 15 stepeni ispod nule? Ovo nije život za čovjeka, pogotovo ne za bolesnog“, poručuje ogorčeni Jorgić.

Ovaj nesrećni Banjalučanin ima maloljetnog sina, koji živi sa majkom, ali ga često posjećuje. Zoran tvrdi da mu je upravo to jedini razlog zbog kojeg još uvijek živi.

Izvor vijesti: Sarajevo-x.com