Vrhovni predstavnici etniteta u kome je Banja Luka glavni grad, nisu njeni istinski žitelji, a niti promoteri. Njima taj grad ništa ne znači, baš kao što im ne znače ništa ni posječeni drvoredi, ni srušeni vjekovni objekti, ni ogoljene obale Vrbasa sada uokvirenog novogradnjom, ni promijenjeni nazivi ulica

Poštovani gospodine Luković, vaš sam redovni čitalac i poklonik. Divim se vašoj hrabrosti i odlučnosti da prikažete stanje na svim područjima bivše Juge onako kakvo je, bez uljepšavanja, ne priklanjajući se ni jednoj strani. Prateći stanje na tom području, posebno u manjem bh. etnitetu, bolno su me potaknula dešavanja u mom rodnom gradu Banjoj Luci, iz koje sam protjeran davne 1993. godine. Bez obzira na sva dešavanja u i oko Banje Luke, ja već više od decenije pokušavam da izgradim porušene mostove saradnje. I od te ideje ne odustajem. Događanja u posljednjih nekoliko mjeseci koja dolaze iz mog rodnog grada, stavljaju ga u vrlo ružan kontekst. Banja Luka postaje sinonim koji joj ne priliči. To me je nagnalo da napišem kratak članak o svom gradu, onako kako sam doživio i doživljavam Banju Luku.

U bivšoj Jugoslaviji niko nije volio svoj grad kao što smo mi voljeli svoju Banju Luku. Vrbaska ljepotica protkana zelenim alejama i uokvirena okolnim brdima, davala je čari svojim žiteljima, ali i svim znatiželjnim posjetiocima koji nisu mogli odoljeti njenoj ljepoti. Slušali smo čavrljanje razigranog Vrbasa, uživali u mirisu lipa i bili smo ponosni na ono što imamo - svoj Bendželajk City i  jedne druge. Sve ono što je bilo utkano u Banju Luku, njene aleje, rijeke, građevine, vjerski objekti, bili su naša svakodnevnica u kojoj smo mi Banjalučani bili njena duša, njena žila kucavica. Živjeli smo skladno, jedni sa drugima, ne razlikujući se ni po čemu, ženili se i udavali zbog ljubavi ne mareći za ime, a tako smo odgajali i našu djecu. Imali smo i tu zajedničku crtu da smo neizmjerno voljeli svoj grad. Banja Luka je tada bila sinonim ljepote, ali i sinonim zajedništva. Grad je rastao, imao svoje teške, ali i sretne momente. Živjeli smo sa svojim gradom sretni i bezbrižni.

Onda za Banju Luku dođoše teški dani zla i nesreće, koje može da donese samo rat. U grad dođoše neki s’ brda i s’ dola, zagovarači ideje jedna zemlja, jedna krv, u odorama i obilježjima koja su u prošlosti bila simbol fasizma, zapjevaše pjesme koje promoviraju ubijanje - i započe teror. Prvo se oformiše nacionalni torovi, počeše nas dijeliti po imenima, opredjeljenju, obrazovanju, na građane i one koji to nisu, a niti su ikada bili... Zavlada užasan strah. Ljudi se preko noći promijeniše, te ono zajedništvo koje je bilo odlika Banje Luke netragom nestade. Dojučerašnji vjerni prijatelji, komšije, kumovi, kolege, poslovni partneri, poznanici iz djetinjstva, stare ljubavi i simpatije, neki iz straha, a neki iz koristi, postadoše mrski neprijatelji. Svi oni koji nisu pripadali toru “brđana i doljanja”, zagovarača ideje jedna zemlja, jedna krv, kako zbog svoje nacionalne, vjerske, ideološke, političke ili neke druge opredijeljenosti, ili zbog neslaganja s fašističkom idejom etničkog čišćenja, postadoše građani trećeg reda, žrtve za svaku vrstu iživljavanja. Banju Luku, jedini grad u Bosni i Hercegovini u kojem nije bilo vojnih operacija, prvo napustiše pripadnici istog etnosa kao i “brđani i doljani” zbog ideoloških neslaganja, dok su pripadnici druga dva etnosa netragom nestajali, ili bili nalaženi ubijeni na najsvirepiji način u svojim stanovima, pored puta, u hladnoj rijeci. Oni sretniji su silom ostavljali sve iza sebe što su godinama sticali, te kao stoka ukrcavani u kolone autobusa i protjerivani preko Save u nepoznatu neizvjesnost. Polako ali sigurno, gro gradskog življa je protjeranp iz voljenog grada. Banja Luka je silom mijenjala i svoj izgled. Nestajali su vjekovni simboli grada, promijenjena su imena ulica i dijelova grada, promijenio se i banjalučki akcent zbog kojeg su nas Jajčani zvali “fajnovci”, ali ideja da se šarm i ljubav prema vrbaskoj ljepotici istjera iz naših srca - nije uspjela. Protjerani žitelji Banje Luke razmiliše se po cijeloj zemaljskoj kugli, sa sjećanjima i bolom za svojim gradom, ali odlučni da mu jednom vrate stari, silom promijenjeni, imidž.

Ogrezla u nacionalizam: Današnja Banja Luka, šumska prestonica

Photo: Stock

Prođoše godine provedene u tuđini, rat se završi, sve se promijeni, ali želja za povratkom u rodni grad ostade. Vrlo stidljivo i bojažljivo, Banjalučani se počeše vraćati u svoj grad. Nada za povratak kod protjeranog banjalučkog puka je postala pitanje dana, a ne da li se može vratiti ili ne.

Ali, đavo ne miruje. Posljednjih pet do šest godina, što sasvim slučajno koincidira sa dolaskom na vlast (ne)zavisnih socijaldemokrata i njihovog šefa, banjalučke sličice počeše da mijenjaju njen imidž. Slika 1: “spontano” okupljanje banjalučkih srednjoškolaca i kamenovanje učesnika polaganja kamen temeljca za obnovu minirane Ferhadije Slika 2: još jedno “spontano” okupljanje, te izrazi podrške akterima monstruoznih zločina, koje je, usput budi rečeno osudio cijeli svijet, pa i susjedna Srbija Slika 3: grafiti podrške optuženima za ratne zločine Slika 4: negiranje genocida nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici Slika 5: negiranje vlastite države Bosne i Hercegovine.

Da ne nabrajam više, you got the picture, kako kažu Ameri. Banja Luka, nekada sinonim ljepote i zajedništva, danas postade sinonimom podjela i veličanja zla, a pomenute slike podsjetiše na ratne godine. Isti simboli, iste odore, iste pjesme. Kako se nakon svega osjećaju oni malobrojni koji su se vratili? Šta sada misle oni mnogobrojni koji još uvijek razmišljaju da se vrate, a šta oni koji uporno nastoje da izgrade porušene mostove zajedništva? Da li odustati od svega i pomiriti se sa činjenicom da je vrbaska ljepotica odavno umrla, ili i dalje raditi na vraćanju duše i sinonima koji su je nekada krasili?

Banjalučka poruka izbeglicama: Ovo više nije vaš grad

Photo: 6yka.com

Jedno je sigurno, ništa ne treba generalizirati, pa tako nisu ni oni prisutni na pomenutim skupovima predstavnici svih žitelja grada koji se zove Banja Luka. Istorija je pokazala, što se opet potvrdilo, da je napaljena manjina ta koja je najglasnija, spremna za novo zlo, dok ogromnu većinu čine preplašeni, koji stavljaju glavu u pijesak čekajući da sve prođe samo od sebe, te zavedeni poslušnici koji svakodnevno očekuju da im se kaže šta da misle i kako da osjećaju, kao i uvijek prisutna časna, ali nažalost beznačajna, skupina hrabrih koji su se drznuli podići svoj glas protiv nerazumlja.

Vrhovni predstavnici etniteta u kome je Banja Luka glavni grad, nisu njeni istinski žitelji, a niti promoteri. Njima taj grad ništa ne znači. Ne znače im ništa ni posječeni drvoredi, ni srušeni vjekovni  objekti, ni ogoljenje obale Vrbasa sada uokvirenog novogradnjom, ni promijenjeni nazivi ulica i dijelova grada. Ubili su mu dušu, osakatili izgled, promijenili apsulutno sve.... Ali, ostali su mezari i grobovi naših voljenih, ostale su uspomene, ostala je neuništiva ljubav prema zajedništvu, a ostala je i želja da se povrati stari banjalučki sjaj. (Emir Hodžić, D.V.M., Ph.D. Center for Comparative Medicine, University of California, Davis) 

* Pozivamo čitaoce e-novina koji su već godinama daleko od gradova u kojima su nekad živeli, da nam se jave sa svojim pričama

Izvor vijesti: e-novine.com