Prije 47 godina Vrbasom je zaplovio prvi dajak čamac koji je izradio i modernizovao Antonio Zamolo, poznatiji kao Tonči. Tim čamcem je stekao slavu, pobjeđujući na mnogim trkama i učestvujući na manifestaciji "Ljeto na Vrbasu", koja se tada zvala "Susreti na Vrbasu".




Od tada do danas porodica Zamolo bavi se izradom dajak čamaca. Ulažući mnogo ljubavi, truda i znanja, Andrej Zamolo i njegov brat Dario jedini su majstori u Banjoj Luci koji zaštitni znak grada čuvaju od izumiranja.

Prilikom naše posjete radionici porodice Zamolo, Andrej nam je kazao da je izrada dajaka njegova najveća ljubav i hobi.

- Nekada se ovaj čamac koristio za prevoz robe i putnika s jedne obale Vrbasa na drugu, jer nije bilo mostova. Mostovi su se gradili, obale povezivale i čamac je gubio na važnosti kao prevozno sredstvo, ali je počeo da se koristi za rekreaciju i uživanje u prirodi. Od svog postanka ovaj čamac imao je specifičan oblik trupa prilagođen rijeci. Primjetno je da se ovaj ljepotan vraća na brzake Vrbasa, što nas posebno raduje. Srećni smo i ponosni što nastavljamo tradiciju koja je jedan od simbola grada na Vrbasu - priča Andrej i nastavlja da objašnjava šta je dajak i kako nastaje.



- Čamac je dugačak sedam metara do sedam metara i dvadeset centimetara. Pravi se od prvoklasne jelove daske. Lakiranje se obavlja u dva navrata, kvalitenim lakovima. Postoje mnoge kombinacije boja, a najčešće su razne nijanse plave i bijele boje. Prije 60 godina u izradi čamaca upotrebljivao se katran, moj otac je prvi izbacio katran i uveo unutrašnje uklapanje dasaka, i na taj način je dobio na lakaći i čistoći čamca - kaže ovaj majstor. On dodaje da su krma i špic posebna priča.

- Na Vrbasu se nikada ne mogu vidjeti dva šamca sa istim špicevima i krmom. Ovi dijelovi izrađuju se od plemenitog drveta, jasena, javora, bagrema, hrasta. Sam dajak jeste u stvari jelova motka dugačka četiri metra, sa čeličnim vrhom. Dajak mora biti lagan, ni grub ni gladak, da ne žulja ruku, ali ni da klizi u njoj zbog svoje glatkoće. Posao je zahtjevan, sve se radi ručno, ali nije komplikovno, niti nešto što se ne može naučiti, posebno ako se radi s ljubavlju i pažnjom - pojašnjava Andrej.

U toku godine, dodaje Andrej, desi se da imaju i po nekoliko narudžbi za izradu dajaka, a nekada nemaju nijednu.

- To nam nije važno, jer mi ne pavimo čamce iz komercijalnih razloga, već iz hobija i želje da očev zanat nastavimo i prenesemo budućim generacijama porodice Zamolo - kaže Andrej.



Izvor vijesti: Fokus, BLIN, sv