Isčitao sam knjigu „Čaršija u Gornjem Šeheru“, Sadika Beglerovića, onog srebrene kose što u horu zanosno pjeva, pa mi i knjiga i on u očima porasli. Drage mi ljudske nakane, kojim od zaborava otkidaju dio prošlosti i ispunjavaju nijet davno u kamenu bosanskom oštrim glijetom isklesan. „Čovjek za života treba tri dobra djela da učini, kuću napravi, od djeteta čovjeka podigne i napiše knjigu života“, za redoslijed riječi nisam siguran ali za poruku jesam. Sadik eto, i knjigu napisao o čaršiji, pomajki (poocu).

Priča, ono što za knjige nije, da je sa devet godina bez oca ostao, čaršija mu i otac i majka postala. Na hiljade, hiljada puta je uz nju niz nju hodio, radio i zarađivao, učio i volio. I dok je odrastao, i kad je slavni fudbaler postao... i danas kad više puno toga u Čaršiji nema, pa ni njega u njoj nema. Ali eto ima duša, ima sjećanje, ima fotografsko pamćenje kojim na stotine puta dućan do dućana slaže, doćandžiju do dućandžije.

Od Careve džamije kao središta i simbola čaršije, išao je uski kaldrmisani sokak a u njemu stolarija Hase Mundžića, poluotvorenih vrata kroz koje je moglo unutra ulaziti dječije čuđenje, a iz nje izlaziti mirisni, ručno rađeni namještaj. U dječijoj glavi ostalo sjećanje na, kao papir tanku talašiku, kojom su se igrala i miris joj do danas negdje u nosnicama nose. Do stolara bila piljara Ejuba Sejdića, uvjek raširenih ruku u laktovima i tankih brkova u osmjeh razvučenih. „Poljubila te cura u moj obraz“, upamtio pisac Sadik dobrog piljara i njegovu doskočicu.

Dalje se nizala brijačnica Ibrahima Demirovića, samo na oko svojom krupnom pojavom i britvom je djelovao grubo, ali oni koji su se kod njega brijali znaju kakav je ljudina i dobričak bio. Do brijačnice dućan Muharema Medića a u njemu, svega što oči i duša dječija poželi, pečeno kestenje, kruška u turšili... „Riječi su mu jedna drugu preticale, na glavi fes ili bjeli ćurlah a u ruci tespih naglašavali pobožnost“, oslika ga Sadik kao da u ruci farbe i četkicu drži. Do Muharema je bio dućan galanterije Muje Medića, sina hadžije Mustafe. Za svakog dućandžiju i svaki dućan Sadik je ima pregršt lijepih riječi i dosjetki koje otkiraju od zaborava dućane i mahalu njemu najdražu.

„Čaršija je imala dušu, ljude, igre, događaje...“ govori mi Sadik malo kasnije u kafu i knjigu zagledan. Prisjeti se domina, zvrka, šaha, muzike i igara u KUD-u „Budućnost“. Svakoj igri ljude dodaje, pa mjesto gdje se igrala, događaje koji su je kroz vrijeme pronosili.

Sadik je rastao uz folklor, pjevao ali i svirao. Ako ste pomislili na instrument, zaboravite, bio je prva violina fudbalskog kluba „Budućnost“ a godinu dana i Želje (onog Banjalučkog). Bilo je ponuda i ranije da dođe u neki klub u prvoj lizi i zasvira, ali mu se nije od Šehera odvajalo. Cjela čaršija uz njih igrala, navijala, slavila. Poslije pobjede se znalo gdje se pečenje jede, gdje tepskija baklave, gdje... klub bio čaršija, igra više od igre.

„Muja Medića je u onoj galanteriji zamjenio Ale Šarenić, zvani Paklić. Svi su znali njegov motor marke „Push“, ali i pamtili mu francuzicu kapu. Sa onim kapom i motorom u mahalu Ale i miris nove Evrope unosio“, nastvlja Sadik priču o mahali i dućanima uz ulice joj poredanim. Uz galanteriju je bila pekara na drva Ibrahima Troke. Ibrahim je u radnju ulazio sa fesom a onda se u njoj pretvarao u pekara sa bijelom pekarskom kapom. Djeca zagledala Ibrahima i njegove kape, ali i mirisala rumene somune.

Uz pekaru je bio i dućan sa školskim priborom i cigaretama a u njemu Zulfo Turčinhodžić. Starije privlačio miris duhana a djecu miris neispisanih teka i ne otvorenih knjiga.

I tako me Sadik iz uske uličice odvede na Vrbas i mlin Sulejmana Džajbića. Drvenim direcima i tahtama poče mlin da okiva, Vrbas kroti i na mlin vodu navraća a onda u njemu kamene točkove da pokreće i melje žito, ali i  kukuruz ko dukat žut. O Vrbasu, splavarenju, kajacima, kupanju i ašikovanjima bi, kaže mogao novu knjigu napisati.

Pričao mi je Sadik još o ljudima i čaršiji, ali i o ne ljudima, onima koji su čaršiju razrušili a ljude u tuđinu prognali, pokazivao slike u knjizi Enesa Mundžića, crteže Alojza Ćurića, pjesme Ismeta Bekrića, Mehe Barakovića, Kemala Coce, Enise Osmančević Ćurić, Jovana Joce Bojovića, Nasihe Kapidžić... ali vam o tome neću više govoriti, Sadikova „Čaršija u Gornjem Šeheru“ čeka da se pročita.

Knjigu možete naručiti na broj telefona (Sadika Beglerovića): 0046(0)47048461

Izvor vijesti: sevko.blogg.se