Za utjehu, valja podsjetiti da je Banjaluka i u Drugom svjetskom ratu bila mamac za zlikovce: Pavelić ju je proglasio glavnim gradom NDH. I on bi vjerovatno - da je živ - sada bio ponosan na braću po nožu iz RS: zgradu televizije, naime, nazvali su Dom! I Pavelić bi onda spremno uzviknuo: Za dom spremni, braćo četnici! I za vakta NDH kao i sada, za vakta NDS, moji su jedva živu glavu izvukli, uz prebijanje, ponižavanje i tjeranje na “radnu obavezu”. Pa će i ovo fašizoidno četnikovanje proći

Radiotelevizija Republike Srpske dobila je novu zgradurinu, taman tamo gdje joj je i mjesto: uz slično čudovište u kojem stoluje i gazda vlada. Baš na pravom mjestu nikla su ta zdanja, tamo gdje su oca od moga prijatelja bili zatvorili tokom rata. Pod optužbom da je on, banjalučki ugledni advokat, uz to sticajem okolnosti Bošnjak, zajedno sa još uglednih a inovjernih Banjalučana, skovao zavjeru i digao u vazduh ni manje ni više nego džamiju Ferhadiju. Eto, Bošnjaci se sjetili da napakoste Srbima pa lansirali poput raketa čak 216 džamija u Bosanskoj krajini, ne bi li svalili na nejaka srpska pleća pakleni gnjev svijeta. Ma nijednu nisu ostavili, ni za ukras ni za pelcer!

Nekad je na mjestu gdje je sada “javni servis” bio Mali logor bivše JNA. A što se zvao mali, tek mi sad nije jasno, kad su vojsku odatle istjerali. Ogroman je to plac, baš u centru grada i sad po tom prostoru niču nove zgrade, beton, beton samo beton, u koje se useljavaju neki novi ljudi, nenaviknuti na asfalt, al ga valjda željni. Pretpostavljam da je to razlog i zašto u tim novim četvrtima ne sade drveće. I zašto su posjekli glavnu aleju, sve one divne kestene, koje optužiše da su se razboljeli pa da bolest ne pređe na ljude - morali su ih iz korijena počupati.

Banjaluka je, kažu, u bivšoj Jugoslaviji bilo među najzelenijim gradovima. Danas se to zelenilo nekako prorijedilo. Jer ovdje se i glava tokom rata mogla izgubiti ukoliko biste se prešli pa za ljetnih žega obukli recimo zelenu majicu, koja uz to još vuče na “bajramsku” farbu. Doduše, ni mađarsko-zelena nije bila baš nešto poželjna, jer ko će se sad bakćati nijansama zelenog. Sem, naravno, maslinasto ili maskirno-zelenog, to je bila stvar prestiža, posebno kod onih koji ratišta nisu vidjeli ali su se zato po gradu napljačkali i naklali - mašala!

A bilo je čak i ideja da se Vrbas ofarba u plavo, kao i krošnje u Aleji uzdisaja i u Aleji izdisaja. Ili u crveno-plavo-bijelo, što bi bilo još i najbolje. Ponestalo, međutim, farbe. Sa ljiljanima je, pak, bio drugi slučaj. Njih su u Banjaluci jednostavno zabranili i niste ih ni za lijek mogli naći tokom rata a bogami ni dugo poslije. Jer ljiljani su, kao što je poznato, islamsko cvijeće!

Svečano otvaranje Doma RTRS svojim je nastupom uveličao ni manje ni više nego Goran Bregović, sa onim svojim grobljansko-svadbarskim orkestrom, uz to pojačan i ansamblom pitoresknog naziva - “Srbadija”. Čini mi se da je Mile od Lijevča na žurku sletio helikopterom, sa nebesa, kako bi drugačije.

Murija je blokirala ceste po gradu da Brega na miru odradi još jednu lijepu tezgu. Šta je sve taj čovjek u stanju da uradi zarad sopstvene guzice! Kakav talenat da se podiđe najnižim ukusima i kakav fatalan nedostatak stida, to je stvarno za diviti se. Vidim, sad svi kukaju na ovu pjesmu što je sklepao za Evroviziju. Al ti što kukaju očigledno ne idu po većinskim diskotekama i splavovima. Tamo je to hit, isto kao besmisleni “Kalašnjikov” ili ona, božmeprosti, “Mjesečina”. Tako da budite sigurni: djeca će vam odrastati uz Bregovićeve “hitove” još dugo, duugo. Hitove u kojima svaki stih predstavlja promociju predrasude i kao takav duboko se usađuje u “kolektivnu svijest” jednog malog primitivnog naroda. “Balkan”? S koljena na koljeno, takorekuć. Zato je Goran Bregović zločinac.

Nisam dugo izdržao pred televizorom, iako sam mazohistički pokušavao da što duže gledam emisiju o otvaranju “Doma RTRS”. Ali, kad su na samom početku ponudili retrospektivu nazvanu “18 godina RTRS” ili nešto slično, i kada su pred očima počeli da iskaču “mili likovi” poput rahmetli Rista Đoga i sličnih medijskih koljača, to se više gledati nije moglo. Ko kad bi Gebels u Njemačkoj 1959. napravio specijalku o 20 i kusur godina uspješnog rada njemačkog nacističkog radija.

Ali, srećom po Nijemce a i po ostatak svijeta, Gebels je završio kako je zaslužio. U ovom djeliću svijeta, međutim, neko nije dobio što je zaslužio. Eksperiment, vivisect, na jednoj državi za sada je uspio: dođete li danas u blentitet čiji je glavni grad moja Banjaluka, vidjećete u praksi šta biva kad fašizam pobijedi.

Za utjehu, valja podsjetiti da je Banjaluka i u Drugom svjetskom ratu bila mamac za zlikovce: Pavelić ju je proglasio glavnim gradom NDH. I on bi vjerovatno - da je živ - sada bio ponosan na braću po nožu iz RS: zgradu televizije, naime, nazvali su Dom! I Pavelić bi onda spremno uzviknuo: Za dom spremni, braćo četnici! I za vakta NDH kao i sada, za vakta NDS, moji su jedva živu glavu izvukli, uz prebijanje, ponižavanje i tjeranje na “radnu obavezu”. Pa će i ovo fašizoidno četnikovanje proći.

A grad je sređen i dotjeran, ne može se reći. Al čim malo čačneš, obratiš pažnju na ljude koji sjede na klupama pored Vrbasa shvatiš da je spolja gladac a unutra teški jadac. Ljudi čudnih fizionomija i neartikulisanog jezika jedu nešto na tim klupama i bace papir, koru od narandže, najlonsku kesu - direktno na friško ošišanu travu. Oni sjede na klupama naopačke: leđima su okrenuti Vrbasu. Da l zbog tog što je još uvijek smaragdno zelen a ne pravoslavno trobojan? Ili zbog tog što njima Vrbas ništa ne znači, sem da, možda, niz vodu bace još koju kilu đubreta? Urbicid, nego šta! I sad opet treba da prođu najmanje dvije generacije da se koliko-toliko naviknu na asfalt i na pristojno ponašanje. E, moji laloši, ne znate vi šta su “pravi” dođoši!

Gledam onda djevojke, jer je Banjaluka nekad bila nadaleko čuvena ne samo po njihovoj brojnosti (sedam na jednoga, veli legenda, a ja se “udao” u Vojvodinu, od silnog izbora!), već i po ljepoti. Ima ih sređenih, što jest - jest. I na štikle se odvaže, mada im hod baš nije ko u srne. Ali nema onih lijepih, dugonogih, dugovratih, suptilnih, mističnih gradskih ljepotica koje oduzimaju dah. I to nam je fašizam donio. Od grada u kojem su nekada živjeli svi, pretvorio se u etnički čistu naseobinu, gdje me, pogotovo ovi mlađi, čudno gledaju kad kažem da se zovem Dinko. U takvom gradu, u kojem žive samo jedni, ni ženske ni muške ljepote neće biti. Noge će biti sve kraće, a pogledi sve tuplji. Sem pred kamerama Radiotelevizije Republike Srpske, javnog servisa svijetle koljačke tradicije!

Piše: Dinko Gruhonjić

Izvor vijesti: e-novine