Dugačka je lista
sportista rođenih ili
porijeklom iz BiH koji
su izabrali neke druge
reprezentacije. Nedavno je
u jednom od vodećih hrvatskih
dnevnih listova izašao tekst
koji se bavi izborom novog
predsjednika tamošnje
fudbalske federacije. Članak nije
bio ni po čemu poseban, osim
po jednoj sitnici - autor je za
sadašnjeg prvog čovjeka


bubamare u našem zapadnom susjedstvu rekao - Vlatko Marković, predsjednik HNS-a iz Bugojna.

Grabe li grabe

Osim što redoslijed riječi nudi konfuziju, jasna je namjera da se istakne kako je Bugojanac, (uh, kakve li sramote) na čelu najvažnije sportske organizacije. Zašto je sve ovo bitno?

Jednostavno, pokazuje kako su naše prekosavske, vjerovatno i prekodrinske komšije spremne biti maliciozne, ne i principijelne.

Da je tako, barem bi nekada spomenuli da su im najbolji teniseri iz Bosne, ali i iz Hercegovine, da im je rukometaša više iz Ljubuškog i okolice nego iz Zagorja, da im je značajan broj najboljih košarkaša, fudbalera... stigao iz BiH. Mnogo od toga važi i za Srbiju, pa i Sloveniju, ali i neke zapadne zemlje.

Naravno, za egzodus naših sportista nisu najviše krive ove zemlje, mada nikako da dignu šapu, već grabe li grabe. Tu se još dugo neće moći ništa, ali šta je do nas? Mnogo, baš mnogo.

Kada je potpisnik ovih redova prije nekoliko godina razgovarao sa sada jednim od najboljih tenisera svijeta Marinom Čilićem, tada dječakom iz Međugorja, iskreno je rekao:

- Mjesecima me niko iz Teniskog saveza BiH nije kontaktirao. Reprezentacija u mlađim kategorijama nije postojala, a ja nisam želio staganirati, pa sam izabrao Hrvatsku.



Poslovično nespobni i nezainteresirani NSBiH nije bio u stanju organizirati mrežu skauta po Evropi koja bi sačuvala našu djecu da igraju za svoju ili domovinu roditelja. Barem da su to uspjeli s kapitalcem, Zlatanom Ibrahimovićem.

Misaone imenice

A, moglo je, laže ko kaže da nije. U Košarkaškom savezu bilo je zanimljivije tražiti Amerikance za državni tim nego sačuvati talente. I tako bismo mogli redom...

Iako živimo u svijetu u kojem je materijalno izbrisalo duhovno, a ponos i dostojanstvo postale misaone imenice, neće biti grijeh da se roditelji nekih budućih velikih talenata sjete Alekse Šantića. Možda i ostanu ovdje.

U dosjeu donosimo popis najvećih prebjega u druge države, s kojima bi se BiH lako mogla svrstati u velesile, barem u nekim sportovima.

NOGOMET

Egzodus počeo prije dvije decenije, traje i danas

Egzodus nogometaša iz naše u druge zemlje počeo je izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini. Za Hrvatsku su ubrzo zaigrali Mario Stanić, Željko Pavlović, Goran Jurić, Boris Živković, a za Srbiju Risto Vidaković, Savo Milošević i drugi.

Ni danas, skoro dvije decenije kasnije, situacija nije drugačija. Igrači koji su rođeni uoči ili početkom rata u BiH, a od malih nogu žive u inostranstvu, igraju uglavnom za reprezentacije drugih država. Suprotnih primjera je još, nažalost, malo.

Naši prebjezi

Tu možemo izdvojiti Zvjezdana Misimovića, Asmira Begovića i Harisa Medunjanina, koje smo mi, uslovno rečeno, oteli nekim drugim zemljama za koje su ranije nastupali (Srbija, Kanada i Holandija).

S druge strane, nogometaši rođeni ili porijeklom iz BiH čine uzdanice reprezentacija drugih država. Dovoljno je samo spomenuti Zlatana Ibrahimovića, koji je nosio dres Švedske. Nažalost, stručnjaci iz NSBiH su "Ibrakadabru" umjesto na utakmicu kvalifikacija za SP 2002. godine zvali na neke uzaludne turnire po Indiji.

Marko Marin je rođen u Bosanskoj Gradišci, igra za Verder i, nažalost, za Njemačku. Jedan je od najtalentovanijih evropskih igrača.

U istu grupu talenata spada i Zdravko Kuzmanović, koji je član Fiorentine, a njegovi roditelji su iz Modriče. Kuzmanović je izabrao Srbiju, baš poput Ognjena Koromana sa Pala. Za istočne susjede je igrao i Zeničanin Mladen Krstajić, a danas im je stub odbrane stoper Borusije Dortmund Neven Subotić.

Napadač Hamburga i Hrvatske Mladen Petrić je rođen u Dubravama kod Brčkog. Rođeni Sarajlija je Darko Bodul, napadač Ajaksa, trenutno na pozajmici u Sparti. Obojica su izabrali Hrvatsku, baš kao i Nikica Jelavić, koji je zablistao jesenas u bečkom Rapidu, a rođen je u Čapljini.

Švicarsku U-17 selekciju su do naslova svjetskog prvaka doveli igrači porijeklom iz BiH, Haris Seferović, Sead Hajrović i Maik Nakić. Ostaje nada da ćemo neke od njih u budućnosti ipak gledati u bh. dresu.

Dedić i Handanović

U reprezentaciji Slovenije koja se plasirala na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi glavne uzdanice su Zlatko Dedić, rođen u Bihaću, i golman Udinezea Samir Handanović.

Mnogo je mladih talentovanih igrača po Evropi koji su igrali za kadetske, juniorske i mlade selekcije Njemačke, Švedske, Danske poput Damira Ćorića, Jasmina Sudića, Denija Avdića, Nikole Šarića i drugih. Većina njih bi možda i zaigrala za BiH, samo kada bi neko iz Nogometnog saveza obratio pažnju i pokazao da im (nam) je stalo.

Hrvatske nade iz Zenice, Dervente, Gornjeg Vakufa

Jedan Zeničanin je nedavno upalio nogometnu Evropu kada je iz zagrebačkog Dinama prešao u Lion za 8 miliona eura. Riječ je o stoperu Dejanu Lovrenu, koji je već debitovao za Hrvatsku. I momak iz Dervente Vedran Ćorluka igra za Hrvatsku, baš kao i supertalentirani golman Matej Delač, rođen u Gornjem Vakufu, koji je nedavno potpisao za Čelzi.

KOŠARKA

Ostajali smo i bez NBA potencijala

Zamislimo petorku u kojoj bi bekovi bili, recimo, Zoran Planinić i Bojan Bogdanović, krila Emir Preldžić i Vladimir Radmanović, a centar Stanko Barać. Nažalost, zamišljati jedino i možemo, jer davno je izgubljena nada da bismo većinu ovih igrača visokog kvaliteta mogli gledati u dresu države njihovog rođenja, Bosne i Hercegovine.

Mostarac Planinić je zvijezda ruskog CSKA, nekadašnji NBA igrač (Nju Džersi) i aktuelni reprezentativac Hrvatske za koju nastupaju još dvojica košarkaša iz Mostara - Bogdanović, bivši član Real Madrida, a danas Cibone, te Barać, koji je nakon Širokog i izbora na NBA draftu karijeru nastavio u španskom Kaha Laboralu.

Trebinjac Radmanović još uvijek je u najjačoj svjetskoj ligi. Nastupao je i za Lejkerse, a danas je u Šarlot bobketsima. Nekada je igrao za selekciju SCG.

Jedini koji bi, eventualno, mogao zaigrati u bh. dresu je Žepčak Emir Preldžić, član turskog Fenerbahče Ulkera, koji je izrazio želju da se vrati u okrilje BiH, ali još uvijek nije dobio neophodnu dozvolu slovenske federacije (dva Saveza trebala bi na ovu temu ponovo raspravljati polovinom februara).

Ovu, za nas tužnu listu bh. igrača u tuđim selekcijama, mogli bismo dopuniti imenima Damira Markote, Gorana Sutona, Hasana Rizvića (najkorisniji igrač prve faze Eurokupa!), Mirze Begića..., a, što je još poraznije, skoro svakodnevno je i ažurirati.

Zašto su otišli?

Zbog čega pobrojane igrače nikada nismo gledali u dresu BiH? Razloga je mnogo - neki su, jednostavno, premladi otišli u inozemstvo i izgubili kontakt sa bh. košarkom, drugi su veći izazov našli u susjednim reprezentacijama ili su planski u njih usmjeravani.

Treće je otjerala nebriga domaćih košarkaških institucija, odnosno slab rad i skauting, te odsustvo perspektive u domaćoj košarci.

RUKOMET

Od igrača iz BiH najviše koristi ima Lino Červar

Od rata pa naovamo, mnoštvo rukometaša rođenih u BiH ili porijeklom iz naše zemlje, činilo je i čini neizostavne dijelove reprezentacija drugih država.

Trenutno, velika skupina Hercegovaca je okosnica uspješne hrvatske reprezentacije, finaliste Evropskog prvenstva u Austriji, a dvojica su - Mirko Alilović (Ljubuški) i Denis Buntić (Čapljina) - među glavnim uzdanicama Line Červara.

Osim ova dva igrača, još četvorica su rođena ili su porijeklom iz BiH: golmani Marin Šego (rođen u Mostaru, brani u Zagrebu CO) i Goran Čarapina (rođen u Metkoviću, porijeklom iz BiH, brani za Poreč) te pivoti Željko Musa (Mostar, igra za slovenski Trimo iz Trebnja) i Marino Marić (Mostar, Zagreb CO).

Posebno je zanimljiva priča mladog Marića, kojeg smatraju jednim od najvećih talenata u rukometnom svijetu (rođen 1990.). On je, naime, prošle sezone, za Zrinjski nastupao u Prvoj ligi FBiH, a sada kao član Zagreba igra Ligu prvaka. Marić je u finalu Svjetskog juniorskog prvenstva gotovo sam donio Hrvatskoj zlato, budući da je u finalu iz 11 udaraca devet puta pogađao mrežu.

I u prošlosti, najviše koristi od bh. igrača Červar je imao "krpeći" pozicije golmana (Vlado Šola) i pivota (Dalibor Anušić).

U selekciji Srbije dugo vremena jedan od ključnih igrača bio je Mladen Bojinović, rođen u Banjoj Luci (odakle je i pomenuti Anušić), ali je dolaskom za kormilo Seada Hasanefendića, srednji bek Monpeljea ispao sa spiska reprezentativaca.

Alen Zekan, rođen u BiH, igra za reprezentaciju Luksemburga. Porijeklom je iz naše zemlje i povremeni reprezentativac Francuske Igor Anić, iako se rodio u Francuskoj, inače sin Željke Anića, pomoćnika donedavnog selektora BiH Halida Demirovića.

 

TENIS

Uspješna izvozna grana

Ukoliko bi neko odgovarao na nagradno pitanje o čijoj se reprezentaciji radi, kada za nju igraju Ivan Ljubičić iz Banje Luke, Marin Čilić iz Međugorja i Ivan Dodik iz Mostara, krenuvši logikom, već bi se mogao početi radovati osvojenoj nagradi. Ipak, naišao bi na veoma neugodno iznenađenje. Ova tri tenisera, iako su rođeni u našoj zemlji, članovi su Dejvis kup reprezentacije Hrvatske.

Vrhunski promoteri

Svi oni koji vole sport u našoj zemlji ne mogu se oteti utisku, da je, barem u tenisu, ova država mogla imati vrhunske promotere. Pomenutom trojcu još se pridoda poneki dvometraš poput Ive Karlovića (nije rođen u BiH) i eto reprezentacije koja igra rame uz rame sa Nadalovom Španijom ili Rodikovom Amerikom i svim ostalim vrhunskim selekcijama.

Da stanje po bh. sport bude dodatno poražavajuće, ali i da shvatimo kako se tenis kod nas može svesti pod kategoriju izvozne grane, "pomogao" je i tek završeni Australijan open.

Osim polufinaliste Čilića, Ljubičića i Dodiga, u Melburnu je nastupilo još dvoje tenisera bh. korijena. Pod Njemčkom zastavom igrala je rođena Tuzlanka Andrea Petković (23), dok je kao Australac nastupao Bernard Tomić (18), čiji su roditelji 1992. izbjegli baš iz grada soli. On je, istina, rođen u Njemačkoj. 

I dok su svi ovi sportisti odavno prežaljeni, barem kada je u pitanju nastup za Dejvis kup reprezentaciju BiH, čini se da su vrata odlaska otvorena i nekim novim Čilićima ili Ljubičićima.

Nemar države

- Jednostavno, naša država ima katastrofalan odnos prema sportu. Nijedan pojedinac, pa ni sportski savez, ne može ništa sam učiniti. Vani je odnos prema sportistima na visokom nivou, a kod nas se izdvaja jako malo. Ne mislim da politika nema osjećaj šta sport znači za promociju države, već baš suprotno. Ima političara koji to vrlo dobro znaju, ali se vode nekim drugim interesima.

U BiH političar lako kupi automobil, vrijedan stotine hiljada KM, a neka reprezentacija ne može otići na veliko takmičenje jer nema 3.000 KM za avionske karte. U najkraćem, na vlasti su ljudi koji ne žele promovirati državu. Neki od njih znaju jako dobro šta rade - rekao je za "Dnevni avaz" Zlatko Šoše, direktor Teniskog saveza BiH.

Delićevo obećanje

Malo svjetlo podstreka moglo bi uskoro obasjati bh. tenis. Ta zraka se zove Amer Delić, Bosanac koji je niz godina igrao kao Amerikanac.

- Amer je trenutno povrijeđen, a s njim redovno održavamo komunikaciju. Imamo njegovo čvrsto obećanje da će zaigrati za BiH. Nadali smo se da bi to moglo biti u martu protiv Makedonije, ali zbog povrede to nije moguće - naglasio je Šoše.

Delić je rođen 30. juna 1982. u Tuzli, a BiH je sa roditeljima napustio 1995. i otišao u SAD, gdje se razvio kao igrač. Profesionalac je od 2003. Pošto zbog povrede ne igra od sredine prošle godine, trenutno zauzima 227. mjesto ATP liste, ali je svojevremeno bio 60.

Izvor vijesti: Dnevni Avaz