BANJALUKA - Generacija koja je rođena 1991. godine,
kada je počeo raspad bivše Jugoslavije i krvavi
obračuni njenih naroda, ove godine postaje punoljetna,
a stručnjaci upozoravaju da je ona "žestoko oštećena"
u odnosu na druge generacije jer je odrastala u ratnoj
atmosferi. Netolerancija, narcisoidnost, nestrpljivost i
nepovjerenje se, prema ocjeni stručnjaka, mogu
vidjeti kod pripadnika ove generacije.

Osamnaestogodišnji Filip Banjac iz Banjaluke kaže da nije bilo jednostavno odrastati kroz takve godine koje su pratile naglašene etničke nesuglasice.

"Čuo sam od starijih da prije rata nije bilo tako, već se moglo slobodno putovati, družiti i veseliti. Ne kažem da se i sad tako ne može, samo je problem što se u svakom razgovoru može čuti nacionalistička priča, tu su i vize i zabrane putovanja i mnoštvo drugih barikada koje moja generacija ima", ističe Banjac.

On navodi da se i predstavnici njegove generacije vole družiti i putovati, ali da će ih uvijek pratiti to što su odrastali sa ratnim pričama i postratnim traumama.

"Za 10 ili 20 godina će ta napetost splasnuti, u to sam siguran. Ne vjerujem da se ona može u potpunosti izgubiti, ali je sigurno da će se vremenom to smanjiti, osim ako se nešto slično ne ponovi, a nadam se da neće", zaključuje Banjac. 

Psiholog Nadežda Savjak objašnjava da na ličnost mališana ostavlja uticaj kad svoje prve, formativne godine provede sa roditeljima koji su pod stresom. Ona podsjeća kako su roditelji dvije najvažnije figure u razvoju djeteta.

"Majka je pod stresom, nema para, nema struje, nema muža. Kada su roditelji van ravnoteže, onda se to odražava na ličnost djece", naglašava ona.

Kao primjer ponašanja za ovu generaciju Savjakova navodi narcisoidnost, ali naglašava da to ne znači samo voljeti samog sebe, već je to puno kompleksniji osjećaj.

"Karakteristike adolescencije, koje inače mogu biti problematične, kod većine njih su izraženije. Napominjem da se tu radi o individui, tako da je svaka jedinka za sebe", ističe Savjakova.

To se manifestuje, kaže ona, kroz smanjenu toleranciju, nestrpljivost, te da djeca nemaju model sa kojim bi se identifikovali, kako je to bilo ranije, već su se roditelji pod hroničnim stresom "puno teže nosili sa životom".

Ona napominje da ta djeca nisu naučila da odgađaju i da trpe, ali da se ne može uzeti opšti model ponašanja koji će biti relevantan za budućnost.

"Nezahvalno je generalizovati ponašanje te djece kada odrastu. Različita su djeca čiji su roditelji živjeli u Banjaluci i koji su imali novac od onih koja su djetinjstvo provela bez roditelja i koja nisu imala ni čokoladu", zaključuje Savjakova.

Sociolog Ivan Šijaković smatra da su djeca rođena u ovoj generaciji "žestoko oštećena" jer su svoja prva saznanja o svijetu imala u okviru ratne atmosfere.

"Nisu mogli u takvom okruženju vidjeti toleranciju, napredak ili neku zdravu društvenu sredinu, već je strah postao njihov glavni orijentir koji će dalje uticati na njihovo formiranje", kaže Šijaković.

On objašnjava da je ta generacija svoje okruženje shvatala kao nešto opasno i sumnjivo, te da im sredina jednostavno nije davala nikakvo ohrabrenje. Šijaković kaže da su se djeca socijalizovala tako da se treba plašiti nekog drugog i da u društvu dominira siromaštvo i slično.

"Oni su posmatrali samo borbe, bilo društvene ili političke. Imamo dva modela: ti ljudi mogu uvijek biti puni nepovjerenja, sebičnosti, borbe za sebe, a drugi model je gradnja sopstvenog svijeta tolerancije", zaključuje Šijaković, napominjući da se sada najviše oslikava prvi model, to jest nepovjerenje.

On kaže da potpunu krivicu snosi generacija njihovih roditelja, koji su se borili na jedan surov i neprimjeren način za svoje vrijednosti za koje su mislili da su prave.
Autor: Dražen Remiković
Izvor vijesti. Nezavisne