Banjalučanin Admir Lukačević tek je zakoračio u
ozbiljne godine. Dvadeset pet mu je, a već se
okitio snopom priznanja kao da ih ima bar još toliko.
Prošle godine, među 500 kandidata, dodijeljena mu
je stipendija „Kompassrosen“ (250.000 kruna),
Zlatna medalja i Velika diploma Kraljeve
zadužbine „Mlade vođe“. 

Priznanje mu je lično uručio švedski kralj Gustaf XVI, a nagrađen je za rezultate koje postiže u integraciji mladih doseljenika kroz sport i druženje.
Potom je u izboru ”Bosanske pošte” jednoglasno proglašen za entuzijastu godine među Bosancima i Hercegovcima u Skandinaviji.
A, evo, prije nekoliko dana ponovo je bio kod Njegovog Veličanstva Kralja Gustafa. Dobio je Diplomu za uspješno završeni ”Scout Värdbaserat ledarskap utbildning”.
- Otkud sad među izviđačima? – pitam Admira prilikom nedavnog uručenja našeg trofeja.
- Na Kraljevu inicijativu, veli. Kada smo jednom razgovarali o mom školovanju predložio mi je da bi bilo dobro da se obrazujem i u izviđačkom rukovođenju. Naravno, prihvatio sam to s velikim zadovoljstvom, i evo, upravo sam, uz mentorstvo našeg dr Ilije Batljana, uspješno završio i taj kurs. Kralj mi je lično uručio diplomu. Ona mi puno znači. Prije sam stalno kontao da izviđači samo šetaju šumom i beru jagode. Ali, sad vidim da je to nešto sasvim drugo. Ja sam se dosad usavršavao u sportskom rukovođenju, a sad sam naučio šta znači vodstvo i iz druge perspektive, i to mi je dobro, jer sva ta iskustva mogu da kombinujem. Mnogo sam naučio od dr Batljana, koji će me i dalje podsticati u mom obrazovanju. Uz njegovu pomoć siguran sam da ću izabrati pravi put i uspjeti ostvariti zacrtani cilj.
A to je…
- Sve je vezano za usavršavanje u rukovođenju. Želim studirati na IFL Handelskola u Stockholmu (vodstvo, strategija i ekonomija), a moguće je da odem i u Švicarsku, gdje bi studirao business managment. Dobio sam sada šansu da šest sedmica prakticiram u Riksidrottsförbundetu u Stockholmu, i to ću najvjerovatnije iskoristiti već u junu.
- Kakav je to osjećaj dobiti nagradu lično od kralja?
- Kraljevski, veli Admir uz širok osmijeh, koji mu se ni trenutak ne gasi na licu. Kada sam nominovan nisam ni sanjao da ću biti baš ja odabran. Kontao sam da bi bilo dobro da kao Bosanac uđem u uži izbor, recimo među 20 najboljih. Otišao sam u Vijetnam na odmor, kad jednog dana zazvoni mobil. Javiše mi da sam ušao među deset kandidata. Malo sam se uznemirio i tek tada počeo razmišljati kako bi bilo lijepo da budem prvi. Ipak, kontao sam, cijela je Švedska tu, ima i puno boljih od mene, neće to mene zapasti. No, nakon dva dana, opet me nazvaše i rekoše mi da sam među trojicom najboljih. Vatra me obuzela od pomisli da za koji dan mogu stajati pred kraljem Švedske. To se i dogodilo 29. aprila prošle godine. Zajedno sa drugim dobitnicima, među kojima je bio i naš Fahrudin Zejnić iz Malmöa, bio sam u Kraljevom dvorcu u Stockholmu. To je bilo toliko lijepo da se ne može opisati. Skoro cijeli dan proveo sam s kraljem. Pričali smo o Bosni, o njegovoj posjeti našoj zemlji, o svemu što sam ja doživio kao mlad čovjek u ovim burnim godinama.
Nagrada mi je omogućila dosta toga. Otvorila mi je vrata na sve strane. Prvo smo putovali u Južnu Afriku gdje smo imali obrazovanje u Business Science Managment u Johannesburgu. Bilo je super! Upoznali smo ljude koji su stvarno dosta toga doživjeli, stekli ogromno iskustvo, i mnogo smo naučili od njih. Mnogo lijepog smo i vidjeli. Recimo, Zlatnu pećinu, pet kilometara ispod zemlje, te fudbalski stadion koji se pravi za Svjetsko prvenstvo 2010. Išli smo i na safari i tamo spavali. Predivno, zaista…
Kada je ovih dana primao Diplomu od kralja za uspješno završeni novi kurs, govorio je petnaestak minuta na svečanosti u Dvorcu.
- Rekao sam, između ostalog, da sam u međuvremenu proglašen i za entuzijastu godine u izboru ”Bosanske pošte”. Objasnio sam o kakvim se novinama radi. Svi su to pozdravili aplauzom i ja sam zaista bio sretan zbog toga.
Admir danas radi u Norrköpingu u Sportskom savezu Östergötlanda. Uspješno vodi projekat ”Sport bez granica”. Stalno je u pokretu, a nikakve granice ne priznaje.
I ne zaboravlja svoj rodni grad, svoj Vrbas, svoju raju u Maloj čaršiji, kojima hrli i u snu i na javi, kad god može. Kaže pošteno i da ne bi bio ovo što jeste da mu nije bilo oca Ferida. ”Pomogao mi je, veli, da prvo razumijem samog sebe i da znam odrediti šta želim postati. Slijedeći to `narastao`sam do ovog što jesam.”
I prerastao svoje godine. Na ponos Feridu, a i svima nama na ovim prostorima. Ne ide baš svako kralju na večeru...
Izvor vijesti: bosanskaposta.no