Zahvaljujući humanosti bošnjačke porodice Đumišić
više srpskih porodica je uspjelo da preživi ustaški
pokolj u Banjaluci 1941. godine, kaže Zoran Kopanja
čije su pretke spasili Đumišići.

Kopanja, koji je rođen poslije Drugog svjetskog rata, kaže da mu je njegova pokojna baba Anka pričala kako su u zimu 1941. godine, kada su ustaše redom krenule po srpskim kućama i ubijale sve živo što su zaticali, utočište našli kod Đumišića koji su ih sakrili u podrumu svoje kuće do završetka krvavog pira.

Zbog svih tih događaja, Kopanja kaže da ih posebno boli na koji način je svoj život okončao Namik Đumišić koji je 1993. godine u svojoj kući u banjalučkom naselju Lauš svirepo ubijen nožem.

"Da Namik i njegov otac nisu pomogli mojim precima, ja danas ne bih ni postojao", kaže Kopanja i tvrdi da komšije nikada ne bi dozvolile da se Namiku nešto desi.

Prema njegovim riječima, i Namik je vjerovao svojim komšijama i zbog toga nije ni pomišljao da napusti kuću.

Zoran kaže da su Đumišići tada spasili Anku i Stevu Kopanju i njihovu djecu Dragicu, Momčila, Nikolu i Panteliju.

Prema njegovim riječima, Ankina i Stevina djeca su iza sebe ostavila 15 potomaka koji i danas žive.

Nažalost, istu sudbinu nisu doživjeli i njegovi rođaci koji nisu uspjeli da se sakriju 1941. godine, jer su svi ubijeni na svirep način.

Tako je njegove babe Anke čitava familija zaklana u Drakuliću, a ustaše su posebno svirepe bile prema njenoj sestri kojoj su pletenice vezali žicom i vukli je po seoskom putu dok nije umrla.

Zbog svih tih događaja Kopanja kaže da kod svih komšija posebnu gorčinu ostavlja to što niko nije odgovarao za zločin počinjen nad čovjekom koji je pokazao svoju veličinu u najtežim trenucima.

Okružno tužilaštvo u Banjaluci je vodilo istragu protiv Miodraga Malića iz Kmećana za ubistvo Namika Đumišića. Protiv njega je bila podignuta i optužnica koja ga je teretila da je 1. septembra 1993. godine ubio sedamdesettrogodišnjeg Namika.

U optužnici se navodilo da je Malić u večernjim časovima došao do Đumišićeve kuće, razbio staklo na ulaznim vratima, proturio ruku kroz otvor i otključao vrata.

Dalje se opisuje da je ušao u kuću i u spavaćoj sobi pronašao Đumišića od kojeg je tražio novac, ali da starac nije htio da mu kaže, nakon čega ga je ubio.

Prema navodima optužnice, on je Đumišića izbo nožem četiri puta po grudima i preponama i nepoznatim predmetom ga udario više puta po glavi.

Malić nije priznao ubistvo, a Sudsko vijeće kojim je predsjedavao sudija Želimir Lepir ga je u februaru 2007. godine oslobodilo svih navoda optužnice.

Iste godine je i Vrhovni sud potvrdio oslobađajuću presudu što je ujedno i označilo da se Maliću više neće moći suditi za ovo djelo.

Razlog za oslobađanje je bio nedostatak dokaza, a kako "Nezavisne" nezvanično saznaju, dokazi za ubistvo Đumišića ali i ubistva Marije Marušić i Ratomira Dragoljića, za koje je takođe suđeno Maliću, su nestali tokom rata iz banjalučke policije pod nerazjašnjenim okolnostima.

Autor: Rade Šegrt

Izvor vijesti: Nezavisne