Uglavnom su poznate okolnosti pod kojima je nastala sevdalinka “Otkako je Banjaluka postala”. Pogledajmo šta je o tome (na)pisao Namik Kulenović, novinar, roÄ‘en 1912. u Tešnju, dopisnik “Jutarnjeg lista”, “Novosti” i “Vremena” iz Bosanske Krajine.

Od kraja 1941. do aprila 1944, kada je oboren avion kojim je letio za Bihać, vršio je dužnost tajnika ureda potpredsjednika vlade NDH Džafera Kulenovića. Bio je oženjen Katarinom Matanović.



 

Ona je 1938. kao prva žena u istočnoj Evropi skočila padobranom, a u toku rata bila lični pilot NDH ministra Ante Vokića. NajmlaÄ‘i od braće Kulenović bio je Muhamed, poslije rata direktor “Prevoznika” u Banjaluci.

Najstariji brat Mesud, predratni poslanik sa Mačekove liste, od februara 1942. bio je državni bilježnik NDH. Maja 1945. pobjegao je u Austriju, a otud u Švajcarsku.

Krajem 18. i početkom 19. vijeka u Banjaluci je živio Džafer-beg Kapetanović. Jedino što još podsjeća na ovu lozu Kapetanovića su ostaci napuštenih Džafer-begovih konaka, u kojima je svojevremeno dijelio pravdu raji, i porušen grob njegove kadune na starom groblju.

Bio je silovit i naprasit, tako da mu se svako klanjao do crne zemlje. Kaže jedan stari hadžija da Džafer-begu nije bilo teško sa konja mahnuti sabljom i odrubiti glavu kakvom prolazniku ili deliji koji mu se ne bi duboko poklonio i iz sveg grla selam nazvao…

U gradu se znalo kad Džafer-beg polazi u šetnju. Ako je tog dana rÄ‘ave volje, to je za čaršiju značilo veliku nevolju. Bio je ljubimac žena, pa je u samo jednoj mahali imao nekoliko svojih ljubavnica.

Džafer-beg je imao svoju 19-godišnju mjezimicu Đulbejazu, o čijoj se ljepoti nadaleko govorilo. Ljubav Džafer-bega prema mladoj Đulbejazi bila je tolika da je zbog toga bio strašno ljubomoran.U njegovom prisustvu, a bogami i kad ga nije bilo, mladu begovicu niko nije smio ni da pogleda, a kamoli da joj se javi.

Jednom je neki mladi banjalučki beg bacio slučajno oko na Džafer-begovicu, ali je svoju smjelost platio glavom. Malo zatim i Džafer-beg je izgubio glavu u sukobu zbog Džafer-begovice, poginuvši u tuči sa jednim banjalučkim esnafom.

Iza njega je ostala mlada kaduna. Okupili je prosci sa svih strana, jer je, pored neopisive ljepote, nosila cjelokupno imanje Džafer-bega. Mlada kaduna ih je sve redom odbijala.Niko nije znao zbog čega želi da ostane udovica, pa su se, kao i obično, uz nju vezale razne priče. Vjerujući da mlada kaduna hoće da se uda za pobožnog čovjeka, koji će je paziti i očinski voljeti, zaprosi je Enver-beg, mladi sarajevski kadija.

Kaduna je i njega odbila. I dok je svijet čvrsto vjerovao da begovica želi usamljen život, ona je provodila najljepše ljubavne dane. Još za života Džafer-begova ona se zagledala u siromašnog banjalučkog bekriju, koji je imao samo sedefli tamburu. Ljubav se vodila  kroz guste mušebake visokih konaka.

Kroz njih je Džafer-begovica kradom gledala svoga bekriju dok je pred kafanom udarao u tamburu i uzdisao za begovicom.Bekrija je poslije Džafer-begove smrti potajno dolazio svojoj ljubavi u prostrane konake, a rano sabahom izlazio.

Svake večeri poslije jacije namaza, kada i staro i mlado ide na počinak, Đulbejaza je izlazila sa svojim bekrijom u svoj bašÄe džik pokraj Vrbasa, sa svih strana opasan visokim zidovima. Tu, odmah ispod kafane “Zemaljska kugla”, nekad je Džafer-beg svakoga dana izlazio, okupljao oko sebe džematlije i s njima, ispijajući duboke fildžane crne kafe, bistrio politiku širom zemlje. Po tome je, kažu, ova kafana i dobila ime. U isto vrijeme je čaršija sa iznenaÄ‘enjem primala vijesti o odbijanju prosaca.

Kada je mladoj udovici dosadilo prikrivanje ljubavi, ona je sa bekrijom Enesom Ismailovićem stupila u brak i uvela ga u kuću. Tek tada je postalo jasno zašto je kaduna redom odbijala prosce.Malo zatim nepoznati banjalučki pjesnik spjevao je pjesmu o njihovoj ljubavi. Kao i sve sevdalinke, i ona se ponegdje iskrivljeno pjeva.

Mnogi su skalupili njen tekst onako kako su htjeli, ali je melodija, toliko lijepa da je smatraju najljepšom sevdalinkom, ostala netaknuta.Banjaluka se smatra gradom najljepših i najstarijih sevdalinki, a Banjalučani najvećim sevdalijama i vrlo muzikalnim svijetom.

Jedna izreka kaže: “Ne jaši konja kroz Livno, ne laži kroz Mostar i ne pjevaj kroz Banjaluku – ako hoćeš da se ne osramotiš!”

Izvor vijesti: ogledalo.ba