Da se teorija vladajuće strukture u Republici Srpskoj, kako u ovom entitetu ima napretka, kosi za realnom društvenom slikom, govori i Äinjenica da se u Banjoj Luci ne smanjuje broj korisnika javnih kuhinja. ÄŒak štaviše, broj graÄ‘ana kojima je prijeko potreban besplatni obrok iz dana u dan je sve veći.
Primjera radi, u banjaluÄka organizacija Crvenoga Krsta ima oko 450 korisnika, pretežno starih i bolesnih ljudi Äija je penzija nedovoljno velika da sebi osiguraju kvalitetan obrok.
MeÄ‘u korisnicima su i ljudi srednje starosne dobi i ljudi iz višeÄlanih porodica koji godinama nemaju posao, pa im je pomoć i te kako potrebna. BanjaluÄki Crveni krst je u koordinaciji sa Centrom za socijalni rad, odakle i pristižu zahtjevi da se neko uvrsti meÄ‘u korisnike javne kuhinje.
Broj zahtjeva iz dana u dan se povećava, a postoji na desetine socijalno ugroženih graÄ‘ana koji mjesecima Äekaju u redu za sticanje statusa korisnika ove javne kuhinje. Jedan dio sredstava osiguran je iz gradskoga budžeta, a donacije pristižu i od humanih ljudi koji su u mogućnosti da daju priloge za održavanje ove kuhinje. MeÄ‘utim, uposlenici Crvenoga krsta tvrde da bi gradske vlasti mogle mnogo više da pomognu i da bi izdvajanja trebala da budu daleko veća.
U ovoj javnoj kuhinji banjaluÄkog Crvenog krsta zaposlene su Äetiri kuharice koje svakoga dana, osim nedjelje, spremaju po jedan obrok dnevno. Kuhinja radi do 13 sati, a osoblje se trudi da hrana bude sterilna i ukusna.
U kuhinji Crvenog krsta smo zatekli radnice u trenutku kada su korisnicima dijelile obrok. MeÄ‘u njima je bio i Marinko Mijatović koji već godinama nema redovan posao. U javnu kuhinju dolazi više od godinu dana, a na to ga je natjerala neimaština.
"”U mojoj porodici, koja broji šest Älanova, radi samo jedan sin, ali to nije dovoljno da bi se svi prehranili. Ja ne mogu da se zaposlim, a nemam dovoljno godina da bih otišao u penziju, pa sam primoran da se prehranjujem u javnoj kuhinji", kaže Mijatović.
Mijatović je prije dvadeset godina dobio otkaz, jer je, kao većina banjaluÄkih firmi, i firma u kojoj je radio propala, i od tada se snalazi kako zna i umije. Radio je i na graÄ‘evini, ali kako je sada u dobi kada ga zdravlje ne služi najbolje nije u stanju da radi teške fiziÄke poslove, a ni poslodavci ne žele da zapošljavaju ljude poodmakle životne dobi.
"Ne znam samo dokle ćemo trpjeti, ali znam da svemu kad tad doÄ‘e kraj. Mada se bojim da ovi koji su na vlasti neće htjeti da odu bez krvoprolića. Bez revolucije nema nam lijeka", tvrdi ogorÄeni Mijatović.
U Banjoj Luci postoji još nekoliko javnih kuhinja koje siromašnim graÄ‘anima osiguravaju jedan obrok dnevno.
Tu je humanitarna organizacija banjaluÄke Islamske zajednice Merhamet koja svakoga dana podijeli oko 170 obroka, a za pedesetak nepokretnih korisnika osiguran je prevoz hrane do njihovih domova.
U centru Banja Luke je i javna kuhinja sestara milosrnica Majke Tereze koja se nalazi u Gundulićevoj ulici. Skromna sestra Alodena, objašnjava da njihovo sestrinstvo rijetko kada daje izjave novinarima i ne voli da se slikaju, jer ne žele da se medijski eksponiraju. Ovdje svakodnevno spremaju hranu za oko 80 korisnika. Oni imaju razne donatore, same ih pronalaze, a po rijeÄima sestre Alodene to i jeste njihova životna misija – da pomažu unesrećenima, bolesnima i siromašnima.