Srbijanski portal Pescanik.net donosi fantastiÄan tekst koji vam prenosimo u cjelosti i bez ikakvih korekcija:
Bosnu volim prvenstveno zbog uporedog postojanja njenih razliÄitih tradicija. Decenijama uoÄi poslednjeg krvavog rata, ljudi u Bosni i Hercegovini su najnormalnije živeli zajedno. Trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, gde je celokupna ljudska situacija uslovljena etno-religijskom pripadnošÄ‡u, je bolesno stanje.
Prošao sam Bosnu uzduž i popreko i uverio se da Bosna nije višejeziÄna sredina. U gradovima i selima ljudi govore istim jezikom, iako nas velikaši, proklete im duše, uporno ubeÄ‘uju da govorimo razliÄitim jezicima i da su razlike meÄ‘u nama nepomirljive. Pritom, veoma je diskutabilno da li je Bosna i Hercegovina višenacionalna sredina. Odrednice Srbin, Hrvat i Bošnjak se mogu, sa gotovo stoprocentnom izvesnošÄ‡u, koristiti kao sinonimi za versku pripadnost, umesto reÄi pravoslavac, katolik i musliman našeg jezika.
ISTORIJSKI OSVRT
Tokom istorije, u Bosni je uporno opstajao višereligijski suživot, dok je u Srbiji preovladala jednoobraznost. U srednjevekovnoj Srbiji je zakon nalagao versku iskljuÄivost i netrpeljivost, jer vladajuća pravoslavna religija nije tolerisala postojanje drugih vera. U srednjevekovnoj Bosni su zajedno živeli katolici, pravoslavci i bogumili. Dok su u Raškoj besneli verski progoni, Bosna je prihvatala ljude razliÄitih vera. Dok je Stefan Nemanja proganjao naše pretke, dobri Ban Kulin im je pružao utoÄište. Ko je od našeg naroda tražio slobodu, taj je išao u Bosnu. U Raškoj su vladali samodržavlje i verski progoni.
Tokom svoje vladavine, muslimani su se ipak pokazali tolerantnijima od pravoslavaca. Iako su krajem srednjeg veka muslimani na ove prostore došli kao zavojevaÄi, jedna je Äinjenica neosporna – dozvolili su da druge vere postoje i da pravoslavne bogomolje vekovima ostanu Äitave. Otomanski sistem religijskog pluralizma definitivno predstavlja civilizacijski iskorak u odnosu na versku iskljuÄivost nemanjićke Srbije. Uprkos tome, Srbi su u XIX veku, od svog ustanka do sticanja državnosti, uništili gotovo sve džamije na podruÄju tadašnje kneževine Srbije. Tako su u Užicu porušene 34 džamije, u Smederevu 24, a u Beogradu na desetine njih. SliÄno se ponovilo i tokom rata u Bosni.
Bosna i Hercegovina je kolevka našeg zajedniÄkog jezika. Jezik srednjevekovne srpske države, koji poznajemo uglavnom preko vladarskih povelja i crkvenih spisa, priliÄno se razlikuje od današnjeg srpskog jezika. Jezik srednjevekovne Bosne i Huma, koji poznajemo preko natpisa sa stećaka, je priliÄno sliÄan jeziku kojim danas govorimo, i uglavnom razumljiv bez prevoÄ‘enja. Ovo nimalo ne iznenaÄ‘uje, uzme li se u obzir da je upravo hercegovaÄki govor beÄkim književnim dogovorom 1850. godine odreÄ‘en za zajedniÄki književni jezik Srba i Hrvata (i drugih južnih Slovena), poznat kao srpsko-hrvatski jezik. Na hercegovskom govoru poÄiva Äitava jeziÄka reforma Vuka Karadžića, na temelju koje su nastali savremeni srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jeziÄki standard.
Bosna i Hercegovina je kolevka partizanskog otpora. Tokom drugog svetskog rata Bosna i Hercegovina je predstavljala središte otpora nacionalistiÄkom ludilu i meÄ‘uetniÄkom istrebljenju. Dok su u Srbiji i Hrvatskoj preovladale ekstremno nacionalistiÄke snage, u Bosni su partizani uspešno vodili borbu protiv fašista i kvislinga, za ponovno ujedinjenje raskomadane domovine. Igman, Kozara, Neretva, Sutjeska, Jajce, Drvar, samo su neki od toponima koji podsećaju na upornu borbu naših naroda u Bosni i Hercegovini. Možda je kobna greška partizana bila što su nakon osloboÄ‘enja uzeli Beograd, a ne višenacionalno Sarajevo za glavni grad SFR Jugoslavije.
RAT U BOSNI I HERCEGOVINI
Nije tajna da je Srbija stvorila Republiku Srpsku, kada je 1992. godine poslala vojsku, specijalce i dobrovoljce, te nahuškala, naoružala i organizovala Srbe u Bosni i Hercegovini. ÄŒitave oblasti jedne multikulturne države su vojskom zaposednute, etniÄki oÄišÄ‡ene i proglašene srpskom teritorijom. Tzv. Republika Srpska, ta žalosna tvorevina koja pokušava da bude srpskija od same Srbije, pokazatelj je naše nezrelosti za zajedniÄki život, poštovanje bližnjega i prihvatanje razliÄitosti. Ovo patološko stanje je urodilo straviÄnim progonima i pokoljima naše inoverne braće, koje istorija pamti kao bosanski genocid.
Tokom rata su na teritorijama pod srpskom kontrolom džamije sistematski uništavane. Frapantan primer je Banja Luka, u kojoj su sve gradske džamije (njih šesnaest) uništene uz sadejstvo gradskih vlasti, iako u gradu nije bilo izravnih ratnih dejstava. S druge strane, u Sarajevu, koje je godinama bilo pod srpskom opsadom, iako neke srpske crkve jesu uništene (neke usled samog srpskog granatiranja), one nisu sistematski uništavane.
U Bosni nije okonÄan rat, u Bosni je zamrznut sukob. Dovoljan je letimiÄan pogled na meÄ‘uentitetske granice Bosne i Hercegovine da bismo videli da je to samo zaleÄ‘ena linija fronta u bratoubilaÄkom graÄ‘anskom ratu. Rat u Bosni i Hercegovini nikada nije završen. Danas se vodi putem politike da bi sutra ponovo mogao oružano eskalirati. Bosni je potreban trajan, pravedan i održiv mir. Tzv. Dejtonski mir je suštinski nepravedan, jer je zacementirao rezultate etniÄkog ÄišÄ‡enja nesrpskog stanovništva Višegrada, Zvornika, Bijeljine, Prijedora, FoÄe, Srebrenice i mnogih drugih gradova Bosne i Hercegovine. TragiÄnim spletom dogaÄ‘aja, Srebrenica danas pripada Republici Srpskoj. Srbija mora jasno osuditi zaposedanje teritorije istrebljenjem, da bi pokazala da je raskrstila sa ideologijom širenja teritorije, koja je predugo usmeravala njenu unutrašnju i vanjsku politiku. Srbija zaista nema razloga da podržava Republiku Srpsku, taj ostatak njene nesrećne politike 1990-ih.
Srbija je pokušala da ubije Bosnu i Hercegovinu. Ubijajući Bosnu, Srbija je ubijala i sebe, jer se ekstremizam iz Republike Srpske vraćao kao bumerang ubijajući graÄ‘ansku Srbiju. Nadam se da će Bosanci oprostiti našim potomcima. TakoÄ‘e se nadam da naši potomci nikada neće oprostiti svojim precima. Neka nam drugi oproste naše ludilo. Mi sami sebi nikada ne smemo oprostiti. Ubili smo deo svog naroda u Bosni.
CIVILIZACIJSKE PERSPEKTIVE
Bosna i Hercegovina je otvorena mogućnost našeg zajedniÄkog života, pravoslavaca, katolika i muslimana istog jezika. PolitiÄka ideja Bosne i Hercegovine je naÄelo suživota naspram plemenske podeljenosti, verska trpeljivost naspram verske iskljuÄivosti.
Mnogi graÄ‘ani Bosne i Hercegovine su dospeli u tužnu situaciju da pod uticajem huškaÄke propagande prezru svoju domovinu. Poznajem mnoge bosanske Srbe koji preziru Bosnu a obožavaju Srbiju. Oni grdno greše. Kao pripadnik srpskog naroda, kao Srbin iz Srbije, poruÄujem mojim sunarodnicima, Srbima iz Bosne – Srbija nije vaša majka, vaša majka je Bosna. Nemojte prezirati zemlju naših otaca. U Bosni naš narod živi već vekovima. U srednjem veku, kada Srbija nije ni postojala, već samo vazalna kneževina Raška, naši preci su u kraljevini Bosni odolevali raznim moćnicima sa istoka i zapada.
Bosna nikada nije bila u sastavu Srbije, i ukoliko ima pravde, nikada neće ni biti. Najmoćniji srpski srednjevekovni vladari, kao što su Stefan Nemanja i Dušan Silnik, nisu uspeli da ukljuÄe Bosnu u svoju državu. Vekovima kasnije, to nije pošlo za rukom ni Slobodanu Miloševiću. Srbija ni ne treba da teži da osvaja i pripaja Bosnu, već treba da bude sa njom u zajednici na ravnopravnim osnovama.
Srbija od Bosne treba da nauÄi razliÄitost. Za razliku od Srbije, Bosna ima dugu tradiciju multikulturalnosti. Koncept bosanstva poÄiva na suživotu razliÄitih verskih tradicija i ima kapaciteta da integriše ljude razliÄitih etno-religijskih tradicija koji dele isti geografski prostor. Koncept srpstva, nažalost, nema taj kapacitet, jer poÄiva na principu verske iskljuÄivosti. On je iskljuÄiv u svojoj biti, ne samo prema drugim narodima, već i prema sunarodnicima koji ne pripadaju pravoslavlju. LogiÄan ishod politike iskljuÄivosti je istrebljenje. Nije sluÄajno što je srpstvo definisao upravo episkop Njegoš u kontekstu istrebljenja domaćih muslimana (tzv. „istraga poturica“). Ovaj koncept deluje dezintegrativno Äak i po samu Srbiju, onemogućujući joj da postane država svih svojih graÄ‘ana, odnosno moderna politiÄka nacija. Stoga neki kritiÄari predlažu redefinisanje koncepta srpstva na principu integracije.
Sarajevo Äesto nazivaju balkanskim Jerusalimom, jer se u njegovom centru jedna do druge nalaze islamska, pravoslavna, katoliÄka i jevrejska bogomolja. Beograd se, nažalost, ne može pohvaliti takvim poštovanjem svojih razliÄitih nasleÄ‘a – beogradska sinagoga i džamija su skrivene i getoizirane, beogradski budistiÄki hram, jedan od prvih u Evropi, odavno je zapušten i srušen. Pejzažom Beograda suvereno dominiraju iskljuÄivo pravoslavni hramovi. Beograd se uporno odriÄe sopstvene prošlosti – od nekadašnjih dvestotinjak džamija u Beogradu, opstala je samo jedna, a i ona je spaljivana. Izgleda da naš grad još uvek nije dovoljno zreo da vidno istakne svoje razliÄite tradicije. Da bi izrastao u istinsku metropolu, Beograd mora prihvatiti svoju razliÄitost.
Bosna je srce Balkana. Bosna i Hercegovina je geografsko, jeziÄko i etniÄko središte našeg naroda podeljenog religijom, dok su Hrvatska i Srbija zapadna i istoÄna periferija. Ukoliko se muslimani, katolici i pravoslavci našeg jezika odluÄe na suživot u Bosni i Hercegovini, to će se blagotvorno odraziti na sve susedne države.
ZajedniÄka Bosna i Hercegovina trenutno ne postoji. Varvari još od rata pokušavaju da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu na zavaÄ‘ene etno-religijske entitete, predstavljajući politiku aparthejda i segregacije kao nešto poželjno. Od polovine višereligijske države je napravljena verski iskljuÄiva paradržava Republika Srpska. U ostalim delovima je uspostavljena prevlast Bošnjaka ili Hrvata. Stvarnost je premašila najluÄ‘a predviÄ‘anja sarajevskih nadrealista, ukljuÄujući izmišljanje novih jezika i podelu dece po nacionalnoj osnovi u vrtićima i školama. Izlaz iz ovakvog stanja treba tražiti u ukidanju ratnih entiteta i okretanju oblasnim autonomijama, nevezanim za nacionalnu pripadnost. Živela zajedniÄka Bosna i Hercegovina, u Äijim će se školama uÄiti jedan jezik, jer se jedan jezik govori u narodu.
Velika je stvar što Bosna i Hercegovina još uvek postoji. Kao jedina višenacionalna država na Balkanu, ona je trn u oku svim nacionalistima, posebno nakon raspada naše zajedniÄke države SFRJ. Neuspehom Jugoslavije pali smo jedan veliki ispit iz suživota. Za zajedniÄki život nam je preostala još samo Bosna i Hercegovina.
Bosna nam je jedina nada!
Autor: Damjan Pavlica
Izvor vijesti: novi.ba