Priču koju slušate je današnja slika Gornjeg Šehera koja ne liči onoj od prije dvadeset godina a ponajmanje Šeheru unazad pedeset godina, jer su se od tog vremena sve vlasti   takmičile ko će više zatrti tragove najstarijem dijelu grada Banjaluke.........

  
VIDEO 1:

 Priču koju slušate je današnja slika Gornjeg Šehera koja ne liči onoj od prije dvadeset godina a ponajmanje Šeheru unazad pedeset godina, jer su se od tog vremena sve vlasti   takmičile ko će više zatrti tragove najstarijem dijelu grada Banjaluke,čime su sistematski od Drugog svjetskog pa do poslednjeg rata uništile sve što se moglo uništiti, pogotovu  znamenite kulturno istorijske i vjerske objekte. I tu se ne završava priča o zločinima urbi-cida ma ko ih je počinio, jer od navodnog potpisivanja Dejtonskog sporazuma, u kojem se navodi da se svim prognanicima omogući i garantira održiv povratak na svoju imovi-nu, nema ništa, sve dok nesrbima najveći grad RS-a ne vrati dostojanstvo kojeg su stolje-ćima uživali kod svih vlasti, ali ne i ovih. Nakon drugog svjetskog na udaru rušilaca prvi se našao Gornji Šeher tačnije Careva džamija na lijevoj obali rijeke Vrbas koja je zasmet-ala visećem mostu kao da isti nije mogao biti koji metar više ili niže te je džamija sruše-na. A onda je na istoj strani Vrbasa nestalo Kubadagine džamije u Tabacima koja nikome nije smetala osim tadašnjim vlastima. Potom je u potpunosti devastiirana čaršija u Šeheru a ista je počinjala od mosta na Suturliji i završavala kod pošte prema Grabu. Nakon Drug-og svjetskog rata u ÄŒaršiji je nestala ili urušena većina zanatskih i trgovačkih objekata u naselju starijem od Banjaluke, pekare Trokića, slastičarne Smaila, Šašivarevića i Sikirića, čevabdžinica, Hasanije i Troke, kahvenica Beglerović,brijačnica Demirovića, Gunića, Fa-zlića i Harke, piljarnica Seidića, Demirovića i Troke, raznih trgovina Medića, Šeranića, Mundžića, Delića Troke i Đanića. Potom Muratova mesnica, stolarija Mundžića, krojač-ka radnja ÄŒukura, obućarske radnje Đanića, Gunića, Mundžića, Baručije, Troke, Omuki-ća i Fazlića. Bila je tu Mundžića trgovina novina, cigareta Turčinhodžića, bojadžiska ra-dnja Džebića, limara Aziza, mlin Džebića  i drugih, kojih danas više nema. Doduše goto-vo da nema ni stanovnika koji su prognani sa svojih ognjišta i nalaze se diljem svijeta. Danas su mnoge njihove slike izblijedile kao i imena, jer su gotovo svi stanovnici Gornj-eg Šehera bili poznatiji po nadimcima nego imenima. A onim roÄ‘enim nakon rata u ama-net ostaje da se sjete i nikada ne zaborave da je pored svih navedenih dućana ovdje bilo kino u kojem je radio Ruja, a sada je od njega ostala ruina.U zgradi do kina bilo je KUD Budućnost sa brojnim sadržajima, gdje se okupljala omladina, šahovski klub i naročito folklorna sekcija koja je u originalnim nošnjama nastupala širom bivše države. Gotovo sve navedene nošnje kreirala je i šila porodica Adema Jahića sa Graba. Nešto dalje od tog objekta kojeg dijeli Erbabski sokak bilo je vrlo aktivno dobrovoljno Vatrogasno društvo koje takoÄ‘e danas ne postoji. A dalje prema Grabu je raskrsnica dva puta za Grab i Novo-seliju na kojoj se nalazila Malta, jedna vrsta carinarnice koja je kontrolisala ulazak u grad robe i lica od kojih se naplaćivala maltarina jedna vrsta poreza. Kasnije se u taj objekat uselila pošta a iznad na spratu stan službenika pošte Smaje Ramića. A onda uz brdo od kuća Fazlića , ÄŒukura, Galešića i Demirovića put vodi prema Grabu, gdje se nalazila Ma-šina kovačnica a do nje kolarska radnja Joze, te užarska radnja u kojoj je Smajo Softić na otvorenom pleo konopce. Danas tih proizvodnih, uslužnih radnji pa ni prodavnica gotovo i nema o čemu  jedan od najstarijih mještana Graba Adem Mundžić sa sjetom kazuje.'' Na Grabu se uglavnom živjelo ali i radilo'', kao djeca smo se veselili. Upamtio sam mnoge stvari, igrali smo piruz-pale, jareta, fudbala i svega živog'', dok danas u Gornjem Šeheru kojeg su ovdašnje vlasti pokrstile u Srpske Toplice sada živi veoma mali broj domicilnog stanovništva, tako da se autohtoni zaposleni mogu nabrojati na prste jedne ruke.U to doba navodi Adem '' imali smo toliko prodavnica, obućarskih radnji i piljarnica da nismo imali potrebe silaziti u čaršiju''. Dalje prema centru Graba pored puta su bile i do danas ostale slijedeće kuće koje je kamera ovjekovječila, porodice Đanić, Đebić, Sejdinović, Ašić, Vehabović, Glavaš, Numanović i Bašić na samoj raskrsnici prema Karapovcu. Dalje pr-ema Okreti i Točkovima su kuće Vehabovića, Maglića, Lihovića i Karahusića. A onda nakon vrlo oštre krivine zvane Okreta i veće ravnine dolazimo do kuća porodica Mundžić Džavida i Adema, Jahića, Omukića Muhameda i Ibrahima. Potom kuće porodica Memić, Šiljković, Osmančević, Semiz, Džindić, Muftić, Ičagić, Glavaš, Muratagić, Filipović, Ho-džić, Osmančević, Imamović. Naselje Grab završava se na Šiljku gdje se nalazila tophana i utvrda sa koje je vojska kontrolisala dolinu rijeke Vrbas i putnu komunikaciju kroz Gor-nji Šeher, Novoseliju i dalje prema Skender Vakufu. Imali su grabljani naročito u vrijeme Ramazana najčuvenije korzo od Okrete do Točkova gdje se nakon Teravije ispod puta sj-edilo i seirilo:'' Šetalo se do kasno, to je bilo vrijeme, držali se za ruke nisu, nego su izme-Ä‘u sebe imali maramu jedan kraj drži cura a drugi momak i to se tako završavalo''. Njima je još uvijek ostao u sjećanu boravak na Grabu Mustafa ef.Cerića prije pedesetak godina, o čemu Adem kazuje:'' On je poslije medrese prvu softu obavio na Grabu i narod je to lij-epo prihvatio. Okupio je puno djece i omladine. Oko džamije odnosno preko puta pored Točkova, izvora koji je Grab snabdijevao pitkom vodom,odvijao se sav život, jer je preko Graba stoljećima jedini cestovni saobraćaj vodio prema Manjači, Mrkonjiću, Ključu, Gla-moču i ostalim mjestima, a u brojnim dućanima na Grabu se moglo naći svega što je do-maćinstvu potrebno. Mada je stanovništvo uglavnom bilo siromašno, bili su veseli ali ne i zlobni uvijek spremni za šalu o čemu kazuje ovaj dogaÄ‘aj. Naročito u zimsko doba oni su bili česti gosti Smailove slastičarnice gdje su srkali vreli salep i tom prilikom Smail bi ih na vratima dočekao povikom ''vruć salep srce grije'', a oni bi na to uzvratili,'' ko popije pr-oljev dobije''. Ustvari to je bila pošalica kojih na ovom području nije manjkalo niti koga vrijeÄ‘alo jer'' ljudi su se poštivali, komšiluk se poštivao, ja se sjećam kad neko umre u komšiluku otac kaže, sedam dana nemoj da ko pali radio, a kamoli pjesma da se čuje''. Danas toga poštovanja više nema, jer su Točkovi jedini preživjeli i zadržali svoj stari izg-led, osim što novopridošli stanovnici iznad izvora nemaju nikakvog poštovanja prema ov-oj blagodeti i zbog toga je voda za piće neupotrebljiva. Tako su pojedinim komšijama za-smetale džamije koje su do temelja porušili. I nakon što se vratio iz izgnanstva Adem je imenovan za mutaveliju džamije, samoinicijativno je krenuo u prikupljanje sredstava za gradnju džamije te se upitao:'' šta mi čekamo, idem i ja krenuti da kupim pare, i tako je to bilo.Džamija je početa graditi 20. augusta 2002. a otvorenje je bilo 22. jula 2007. godine'' Džamija je izgraÄ‘ena isključivo od priloga džematlija o čemu džematlija Bakir kaže:'' On je dao najveći doprinos u izgradnji ove lijepe džamije. Od ideje do realizacije i svečanog otvaranja, uz puni angažman ovoga čovjeka  kojemu mi svi njegovi nasljednici trebamo da zahvalimo za ono što je uradio za naš džemat i za Bošnjački narod''.Mada je mutaveli-ja Adem navršio 82 godine na pitanje bili se prihvatio gradnje još koje džamije odgovorio je:'' bi dokle god mogu makar pužući'' što je njegova hanuma Sakiba samo potvrdila njeg-ove vrijednosti:''Kad bi bilo ponovo da se rodim i da biram, ja bi opet izabrala njega''. Gotovo isto o Ademu misle i njegove džematlije koje dolaskom na godišnji odmor obav-ezno obiÄ‘u svog mutaveliju i požele mu dug život. A skromni Adem prezadovoljan, što makar uoči petka upali kandilje na novoj džamiji u kojoj sam imami i mujezini na akšam namazu, do povratka dijaspore koja napuni džamiju. A onda sav sretan sa suprugom Sak-ibom u svojoj kući provodi najsretnije dane,u išÄekivanju da se čuje ili vidi sa si nom, če-tvero unučadi i jednim praunukom koji žive u Austriji.U ovoj priči o Gornjem Šeheru na-jstarijem banjalučkom naselju treba i ovo da se zna, i pored svega šta su u ratu doživjeli, neznatan broj žitelja je zamijenio ili prodao imovinu. Većina objekata bila su porušena i devastirana i sopstvenim sredstvima su obnovljena, čime su šeherlije-grabljani dokazali privrženost i ljubav prema mjestu i domovini gdje su roÄ‘eni.

 Od zaborava otrgao i zapisao Rešad Salihović, novembra 2014. Godine