Kada se kaže banjaluÄki ćevap zapravo se misli na ćevape "Kod Muje".
Najbolje je june staro godinu dana, nikako više od 15 mjeseci. Plećka, potplećka, vrat, flam i rebra - meso se odvoji od kosti i onda se hladi na plus Äetiri stepena. Doda se, prije mljevenja, biber, so i bijeli luk.....
Poslije mljevenja - "dnevna pauza", jer meso mora da "leži" najmanje 24 sata, najbolje pod lanenom krpom. Potom se na specijalnim mašinama izvlaÄi u porcije. TaÄnije - u ploÄice i to je ono što banjaluÄki ćevap razlikuje od sarajevskog, travniÄkog ili leskovaÄkog.
"Godine 1923. Banja Luka je imala manje od 20.000 stanovnika. Bila je poznata kao tranzitno mjesto kroz koje su vodili trgovaÄki putevi iz centralne Bosne prema zapadu. Te godine je Redžep Äuzel sa nešto novca što je uštedio otvorio ugostiteljski objekat koji će kasnije postati nadaleko poznat. Taj posao će ostaviti u naslijeÄ‘e svom starijem sinu Redžepu, a 1966. godine posao preuzima njegov brat Mujo", priÄa Amir Smailagić, Mujin unuk.
Dobar glas o Mujinoj ćevabdžinici širile su same mušterije, pa je banjaluÄki ćevap vrlo brzo postao specijalitet grada, ali i više od toga.
"Deda nikada nije razlikovao goste, ni po Äemu. Govorio je da su za ovaj posao važni ljubav, kvalitet, usluga i higijena. Krajem sedamdesetih angažovali su ga da liÄno pravi specijalitet Titu u Hotelu 'Palas', a to nije prvi put da je naruÄen za liÄnog kuhara velikim liÄnostima koje su odsjedale u Banjoj Luci", istiÄe Amir.
U gradu na Vrbasu postoje dvije poslovice: "Kroz Banju Luku ne pjevaj" i "Ko nije probao Mujin ćevap taj i nije bio u Banjoj Luci". Naravno, priÄa se i ovdje vrti oko tajnovitog sastojka koji se, prema legendi, prenosi s koljena na koljeno...
"Istina, mi na specifiÄan naÄin pripremamo ćevape, što je porodiÄna tajna i prenosi se s koljena na koljeno, deda je taj recept zavještao mojoj majci, a ona nama. Nudili su nam bezbroj puta stotine hiljada maraka, ali to je tajna i ogromna obaveza prema precima, koja se ne odaje i nema cijenu", govori Amir.
A dobrog ćevapa nema bez dobre lepine, koja se, kako kažu majstori, pravi od brašna tipa pet. U sastav jedne lepine idu brašno, so, kvasac i voda. Bez dodataka, bez aditiva. PeÄe se na jakoj temperaturi, preko 400 stepeni. Od miješanja sastojaka do gotove lepine treba tri sata. Mašina zamijesi tijesto, a sve ostalo rade ruke. Majstor odreÄ‘uje tvrdoću i toplotu tijesta, koliko će Äekati dok ne "sazri" za peÄenje. Sirova lepina mora biti teška 160 grama, a najbolja toplota dobija se loženjem bukovine i grabovine. Kako znati da je lepina dobra? Majstori kažu ovako: uzmeš je u ruke, stisneš i baciš. Ako se ona nakon što padne vrati u prvobitni oblik, to je prava lepina.
"Radim ovo od 12. godine. Tada sam prvi put poÄeo praviti ćevape. BanjaluÄki ćevap je u ploÄici i to mu daje posebnu soÄnost i okus. BanjaluÄki ćevap su svojevremeno jeli Tito i Lepa Brena, a ja sam prije nekoliko godina liÄno služio Miroslava Ćiru Blaževića dok je bio selektor nogometne reprezentacije BiH. Probali su ga Džej i Miroslav Ilić, Novak Äoković, takoÄ‘er", zakljuÄio je Amir.
Pocetna > Vijesti > News > BanjaluÄka priÄa: Mujin ćevap treće generacije
3.144.x.x
23/12/2014 16:51 
Administrator 
802 
Stampaj
PDF
RSS Feeds
Kada se kaže banjaluÄki ćevap zapravo se misli na ćevape "Kod Muje". 
