Stari zanati, poput krojačkog i obućarskog, koji su u svijetu
gotovo potpuno iskorijenjeni, polako izumiru i kod nas.
Iako su te zanatlije u BiH nekada imale pune ruke posla,
danas teško sastavljaju kraj s krajem.

Sve je manje mušterija, kažu, jer je kupovna moć ljudi oslabila, a obaveze prema državi su velike, tako da na kraju mjeseca jedva ostaju na pozitivnoj nuli.

Borka Popović, vlasnica banjalučkog krojačkog servisa "Borka", kaže da iz dana u dan ima sve manje posla, tako da teško živi.

"Zbog male platežne moći ljudi zanatlije danas teško mogu da zarade dovoljno novca za preživljavanje. Nije posao u padu zbog toga što je danas svugdje moguće kupiti jeftinu garderobu, nego zato što ljudi nemaju novca", smatra Popovićeva.

Zahvaljujući vrlo niskim cijenama, kako ističe, uspijeva da zadrži neke stalne mušterije.

"Zanatlije žive vrlo loše. Mnogo nam je teško jer nemamo nikakvih uslova za rad, a niko nas ne pita kako nam je. Mi uopšte ne bi trebalo da plaćamo ove kojekakve dadžbine, jer to što mi zaradimo jedva nam bude dovoljno da platimo sve račune. Od ovog posla preživljavam zato što moram, kao i svi", kaže Popovićeva.

Dodaje da je zimski period najlošiji za posao jer se ljudi istroše za praznike.

Iako i sama priznaje da je mjesečna zarada vrlo mala, kaže da ipak rado izlazi u susret penzionerima i ljudima kojima je i cijena od pet KM preskupa, pa im šije po još nižim cijenama.

Pošto od šivenja ne može sebi obezbijediti gotovo ni pristojan život, kaže da kćerki, koju je naučila da šije, ne bi preporučila da krene njenim stopama, ali ipak ističe da je dobro znati taj zanat pošto ju je održao za vrijeme prošlog rata u BiH.

"Da nisam znala da šijem ko zna kako bih preživjela godine rata. Možda bih sada negdje kopala po kontejneru", kaže Popovićeva.

I njena koleginica Dušanka Gajić, vlasnica krojačke radnje "Duška", slaže se da posla nema baš previše, ali kaže da sve to zavisi od prijema ljudi, kvaliteta usluge, cijene i brzine rada.

Da je iz godine u godinu posla sve manje primijetio je i Džemal Kurahović, užar s Baščaršije u Sarajevu, čiji se članovi porodice tim zanatom bave više od 100 godina.

Ističe da je problem u tome što stari zanati nemaju apsolutno nikakve zaštite.

"Situacija je katastrofalna. Ponekad nemam ni 20 KM da kupim bocu s plinom kako bih se ugrijao. Baščaršija je oduvijek bila simbol Sarajeva, a ono po čemu je prepoznatljiva, što je krasi, su stari zanati. Nekada ih je bilo 80, a danas možda dvadesetak. Nestaju, gase se zbog vremena koje ih je pregazilo, a prvenstveno zbog nedovoljne brige države. Nema više sabljara, bičakčija (nožara), čurčija (krznara), kovača", kaže Kurahović.

Pošto se ovim poslom bavi već 50 godina, kaže da i trojica sinova žele da od njega naslijede zanat, ali ne vide perspektivu u njemu.

"Teška su vremena. Ne možemo se ljutiti na građane, jer mnogi nemaju para ni za hljeb, ali država treba da zaštiti stare zanate. Sve ovo, od mreže za spavanje, ljuljaški, zavjesa, sita, sve je to ručni rad. Ne možemo ga prodati u bescjenje. Svi mi volimo kvalitet, ali nemaju ljudi od čega da kupe. Ako država nešto ne poduzme, svi preostali zanati će se, jedan po jedan, ugasiti", poručuje Kurahović.

Nezadovoljan je i mladi sarajevski limar Amir Dervišagić, koji kaže da od prodaje svih predmeta u radnji ne bi mogao platiti mjesečni porez državi.

"Moja zarada se fokusira na rad na gradilištima za firme. Imate ljude koji rade kao limari po garažama. Oni ne moraju plaćati porez za prostor kao ja, pa su jeftiniji i imaju više posla. Iako sam završio Drugu gimnaziju, a potom Saobraćajni fakultet, opredijelio sam se za tradicionalni posao moje porodice", kaže Dervišagić.

Više se voli, kaže, boriti i biti svoj gazda kao zanatlija, nego raditi slabo plaćen posao za koji se školovao.

Jedan od rijetkih, ali takođe nezadovoljnih zanatlija na Baščaršiji je i filigrandžija Mensur Bektić.

"Ručno izrađujem nakit od srebra, ali radim i s poludragim kamenjem, koralom, oniksom, tirkizom, biserom. Izrađujem i tabakere, mala ogledala, muštikle za cigarete. Prodaja zavisi od ulice na Baščaršiji u kojoj imate dućan", govori Bektić.

Najviše bi se, kako kaže, profit poboljšao ako bi se konačno razdvojili oni koji donose svoju robu u radnje i prodaju od onih koji robu izrađuju.

Na Baščaršiji je i dućan u kojem je moguće kupiti tucanu kafu, možda jedini takve vrste u BiH.

"Čuvamo jednu tradiciju. Nekada je naša porodica imala čuvenu kafanu na Vratniku, ali je srušena. Kod nas je tucanu kahvu pio i nadaleko poznati Zulfikar Zuko Džumhur, svjetski putnik, pisac, slikar. Godine 1973. je rekao: 'Ova se kahva tuca i pije, ko može i ko smije'. Tako da je to ostao do danas naš slogan. Eto, opstajemo uprkos mnogim problemima, mada je činjenica da stari zanati nestaju", ispričao je Mufid Burek.

Da je iz godine u godinu sve teže opstati, baveći se zanatskim poslom, primijetio je i Ljuban Soldat, vlasnik obućarske radnje "Soldat" u Banjaluci, koji kaže da je uzrok tome siromaštvo.

"Što je više siromašnih, sve manje popravljam obuću. Taj posao opada i izumire. U tome baš slijedimo zapad jer tamo nestaje zanatstvo. Ima kod njih još nekih zanatlija koji se bave zlatom ili popravkom satova, ali onih koji održavaju onaj najsiromašniji sloj ljudi tamo više nema", kaže Soldat.

Ne pamti da je čuo u posljednjih 10 godina da je neko završio obućarski zanat i prihvatio se servisiranja obuće.

Prema njegovim riječima, situacija je takva jer su mladi izgubili smisao za posao, pa ne mogu da rade i žive od svog truda.

"Svi mladi danas žive na račun svojih roditelja, svi idu u školu, studiraju, neki se posle zaposle, a neki ne. Mislim da malo ko vodi računa o njima. Od prošlog sistema mi smo ubijedili mlade da bez škole nije moguće živjeti i raditi, ali nije tako. Rad stvara radnika, ali i motivacija. Šta će ovdje u prašini i smradu od ljepila mlad čovjek ako nema profit", priča on.

Kaže da razumije mlade koji neće da rade posao za koji nemaju nikakav stimulans.

"Što bi neko popravljao tuđu staru i prljavu obuću za male pare kada može završiti srednju apotekarsku školu i raditi čist, siguran i dobro plaćen posao u apoteci", kaže Soldat.

Moguće je, kako tvrdi, od zanata preživjeti, ali ne i nešto više zaraditi i ulagati u posao i alate.

Najjeftinija cijena usluge u toj radnji košta pet KM za promjenu plastike na ženskoj cipeli. Zanimljivo je to da u radnji ima mnoštvo cipela koje su ljudi donijeli da poprave, a onda više nikada nisu došli po njih.

Razlog za to je, vjerovatno, kupovina nove obuće, tako da im stara više nije ni potrebna, kaže Soldat.

I u obućarskoj radnji "Nešo" složili su se da je posla, kao i mladih koji bi naslijedili ovaj zanat, sve manje.

"Ja volim ovaj posao i mislim da nije težak onome ko voli da ga radi. Problem je to što danas ljudi nemaju novca, tako da ni mi nemamo posla. Iz godine u godinu posla je sve manje, pa je izvijesno da će u budućnosti kod nas obućarstvo izumrijeti", kaže Nenad Šobota, vlasnik radnje.

Nezadovoljni brojem mušterija su i brice i časovničari, kojih u Banjaluci ima sve manje.

Venera Borojević, frizerka u muškom frizerskom salonu "Goran", u kojem mušterije osim šišanja mogu i da se obriju, kaže da je istina da posla ima sve manje, jer je, kako objašnjava, mladima jeftinije da se sami briju, pa tu uslugu većinom traže oni stariji, iznemogli, koji to ne mogu sami.

"Cijena brijanja, bez obzira na to da li je u pitanju klasično brijanje ili oblikovanje brade, kod nas je šest KM, ali za to se najviše odlučuju stariji ljudi. Mladi dođu prvih nekoliko puta i, kada vide kako im mi oblikujemo bradu, poslije to sami rade kod kuće. Sve u svemu, što se brijanja tiče, posao je u opadanju", priznaje Borojevićeva.

Danas je, kaže, brijanje postala potreba, a ne zadovoljstvo, kao ranije kada su ljudi odlazili kod brice da bi porazgovarali i nešto novo čuli.

Sve manje mušterija ima i u brijačkoj radnji na sarajevskoj Baščaršiji, koja ima jako dugu tradiciju.

"Brijački zanat je ugrožen. Većina mladih, recimo, radije želi otići u frizerski salon nego u brijačnicu. Što bi neko davao pet KM za brijanje, kada može da se ne brije mjesec dana ili da se obrije kući. Mnogo je manje posla, ali ja sam, eto, odlučio da nastavim ovaj porodični zanat", kaže brico Muharem Ajdinović.

Dodaje da opstaje zahvaljujući starijim mušterijama.

Isto tako, kaže, i turisti često navrate jer takvih brijačnica u drugim zemljama već odavno nema.

I Banjalučanin Milovan Vrančić, vlasnik časovničarske radnje "Vrančić", nezadovoljan je zbog opadanja posla.

Ranije se, priča, moglo živjeti samo od popravke satova, a danas od toga ne bi mogao platiti ni obaveze prema državi, zbog čega se bavi i njihovom prodajom.

"Radim ovaj posao već više od 30 godina i moram priznati da je posla sve manje. Naročito je loš zimski period. Pošto se i broj časovničara znatno smanjio u odnosu na prethodni period, vidimo da je posla sve manje", navodi on.

Iako je djecu naučio tom zanatu, Vrančić kaže da ne bi volio da se tim poslom bave jer je zarada jako slaba.

Dešava se, kaže, da mu ljudi donesu neke kineske satove, ručne ili budilnike, čija popravka košta više nego puna cijena, tako da odmah odustaju od popravke jer im se ne isplati.

Pošto do sada niko od mladih nije pokazao interesovanje da kod njega izuči taj zanat, smatra da je očito da će on u dogledno vrijeme potpuno nestati s naših prostora.

Iako je sada situacija loša, Vrančić se, kao i kolege iz drugih branši, potajno nada da će doći bolja vremena, te da će naši dragocjeni stari zanati opet biti na cijeni.

Autor: Blaženka Lejić, Elma Duvnjak

Izvor vijesti: Nezavisne