Ove godine navršava se 140. godina od dolaska prvih
trapista u Delibašino Selo, kod Banjaluke, i 100. godina
od smrti osnivača samostana
Marija Zvijezda oca Franza Pfannera.

Ove godišnjice povod su da opet bude progovoreno o njima i njihovim velikim zaslugama za sveukupni razvoj Banjaluke i njenog kraja. Nažalost, riječ je o zaslugama koje su proteklih desetljeća premalo vrednovane i zaboravljene.

Bosna - obećana zemlja 

Negdje početkom svibnja (maja) 1869. godine na austrijsko-tursku granicu u Bosanskoj Gradišci prispješe župnik iz Stare Gradiške i riđobradi trapist o. Franz Pfanner. Svoja svećenička odijela prekrili su dugim prašnjavim kabanicama. Napokon u zemlji obećanoj!

Iz Bosanske Gradiške doputovali su u Banjaluku na drndavim zaprežnim kolima. Putujući punih 10 sati, gledali su naherene i razbacane kućice, nepregledno šipražje, opću zapuštenost. Vrijeme je ovdje davno stalo!

Unatoč viđenom, o. Franz je čvrsto odlučio ovdje osnovati trapistički samostan. Sjetio se riječi prosjaka iz Rima: "Idi u Tursku!" Dosta mu je neuspjeha i lutanja po svijetu!

Istoga dana posjetio je austrijskog konzula Stanislava Dragančića, koji se čudio odijelu došljaka, ali još više njegovoj nakani. Nije mogao vjerovati da bi se netko usudio upustiti u tako nešto. "Vi, dakle, mislite jednostavno sagraditi samostan tu među muslimanima? Možda kanite podići visoki toranj s pola tuceta zvona, s orguljama, križem, zastavama i svim drugim što k tomu pripada", pitao je sarkastično konzul. "Samo skromni toranj i najviše dva zvona", odgovori o. Franz, tumačeći mu usput pravila po kojima se trapisti ravnaju kad grade svoje samostane i crkve. Konzul, pomislivši kako ispred sebe vidi neku naivnu i zalutalu "Božju ovčicu", pokuša mu objasniti da tako nešto neće ići, kao i činjenicu da se izlaže velikim opasnostima kad se kreće okolo u svom redovničkom odijelu. "Vi nemate pojma kako su fanatični Turci, osobito Bošnjaci, koji su prešli na islam", upozoravao ga je. No, vidjevši da o. Franz ne odustaje, odluči mu pomoći.

Kupovina zemljišta

Pronađe mu jednog Turčina u Klašnicama, kojega je pijanstvo dovelo do velikih dugova. O. Franz isplati ovome kaparu od 20 dukata, zaključi kupoprodaju i zadovoljan se vrati u Banjaluku. No, tada nastadoše pravi problemi. Turske vlasti u Banjaluci trebale su dati svoj pristanak kako bi kupoprodajni ugovor bio pravovaljan. Konzul predstavi o. Franza banjolučkom mutesarifu kao austrijskog veleposjednika i ne spomenu mu da se radi o katoličkom monahu svećeniku. Mutesarif nije nikad čuo je 5. studenog 1868. potpisan sporazum između Austrije i Turske, po kojem je bilo moguće austrijskim građanima kupovati posjede u Turskoj, uz odobrenje Vlada u Beču i Carigradu. Kadija, koji je tumačio zakone, izjavio je: "Inozemci smiju kupovati posjed, ali ne zemlju, nego samo zemljak (potkućnicu), hoću da kažem, ne veliko dobro, nego samo toliko zemlje koliko je dosta za kuću i šljivik!" Uzalud se o. Franz borio i dokazivao svoje pravo. Ni u Sarajevu nisu ništa znali o tom sporazumu. Bosna je očito bila kraj svijeta! Valjalo je čekati pravorijek iz Carigrada, koji je brzojavno zatražen putem austrijskog konzulata.

Dok je čekana odluka iz Carigrada, u Konzulatu se pojavio onaj Turčin iz Klašnica, koji, uplašen prijetnjama svoje obitelji i sunarodnjaka, vrati kaparu koju je primio. "Efendijo, ne može biti ništa od naše trgovine. Moji mi sunarodnjaci prijete da će me na komade rastrgati ako prodam nevjerniku ma i pedalj zemlje", izjavio je. O. Franz, vidno razočaran, vrati mu kupoprodajni ugovor. Dakle, opet neuspjeh! Istina, u međuvremenu je iz Carigrada stigla potvrda da mu je moguće kupiti zemlju u Turskoj na temelju spomenutog međudržavnog sporazuma.

Tada se pojavi Tomo Radulović, banjalučki trgovac i stanodavac austrijskog konzula, i ponudi svoj posjed na prodaju. Posjed se nalazio "oko sat hoda od Banjaluke, na drugoj strani Vrbasa, kod mjesta Delibašino Selo". O. Franzu se mjesto dopadne više nego ono u Klašnicama, ali ne dopade mu se i cijena koju je Radulović tražio. Nakon dugog i upornog cjenkanja, pogodiše se za cijenu od 1.400 dukata. Površina imanja iznosila je 79,5 dunuma. Novac je isplaćen 10. lipnja 1869. godine. Konačno je uspio! Mađarska, Rim, Hrvatska, Austrija - koliko neuspjelih pokušaja!

Dolazak subraće u "novi samostan"

O. Franz, sav radostan, brzojavom pozva svoju subraću, koja u Zagrebu čekaju vijesti od njega, da bez odgađanja krenu u Bosnu. Njih šestorica (br. Zaharija, br. Jakob, p. Robert i p. Bernhard, te dvojica postulanata) radosno se zaputiše prema "zemlji obećanoj" - Bosni. Putovali su pretovarenim zaprežnim kolima, koja su vukli veliki konji, neviđeni do tada u ovim krajevima. Probijajući se uporno kroz šikare Lijevča polja izazivali su divljenje i kršćana i muslimana. Tako velika kola koja mogu ići i po grmlju i po šumi, toliko velike konje, tako čudno obučene ljude nikad nisu vidjeli! A braća su hitila svome novom domu - svome samostanu. Uporno su gazili naprijed usput po potrebi istovarujući i utovarujući teret (valjalo je pomoći već premorenim konjima!), gradeći usput pontonske mostove preko potoka... Još malo pa će stići u svoj novi samostan i ponovno početi živjeti po svojim redovničkim pravilima. Ta ih je misao gonila naprijed.

I napokon, 21. lipnja 1869. prispješe na odredište. Dočekao ih je o. Franz u zapuštenom šljiviku. Nakon radosnog pozdrava, umorna braća počeše se osvrtati oko sebe ne bi li negdje ugledali svoj samostan, u kojem će napokon odmoriti umorne kosti. O. Bernard se osmjeli i prvi upita: "A gdje je samostan?" O. Franz mu odgovori: "Pred vašim nosom" i pokaza mu jadnu nagnutu drvenu kolibu, koja je u jesen služila za pečenje rakije, a zimi za staju. Braća jedva uhvatiše dah, a o. Franz mirno nastavlja: "Za početak ovo će biti naš samostan. Ova će nam koliba služiti kao spavaonica, oratorij, dvorana za kapitul, blagovaonica, kancelarija, bolnica i spremište hrane. Doduše, graditelj je zaboravio umetnuti prozore, ali je zato zidove tako loše načinio da nam neće manjkati ni svjetla ni zraka. Kuhinju mora, dakako, podići naš brat Fridolin vani, a svetu misu imat ćemo u kapelici na groblju." Nakon podulje pauze, o. Bernhard usudi se ponovno progovoriti: "A, kako ćemo moći tu živjeti prema svetim pravilima?" No, o. Franz mu odmah doskoči tumačeći im da ni Spasitelj nije imao ništa više od bijedne betlehemske špilje. (Trapisti i danas ljubomorno čuvaju ovaj svoj prvi samostan i nazivaju ga - kolijevkom.)

Nakon dvije godine rvanja i borbe, kako piše sam o. Franz, započe život u novom samostanu. Namještaja nije bilo. Ni stola, ni stolica, ni slamarica za spavanje... Ništa! Spavali su na paprati, koje je bilo u izobilju u podivljaloj prirodi koja ih je okruživala. Br. Fridolin im je svaki dan kuhao grah i samo grah (O. Franz je jednom izjavio: "Dok je graha, bit će i trapista!"). Pekli su kukuruzni kruh. Kasnije, kada je prispjelo podivljalo voće, imali su i "desert". Poduzetni o. Franz je iskoristio dvije odbačene rakijske kace i u jednoj "oformio" samostansku biblioteku (od knjiga koje su braća sa sobom donijela), a u drugoj sakristiju (prostor za liturgijske predmete i odjeću).

Tako je prije 140 godina osnovana slavna trapistička opatija Marija Zvijezda u Delibašinom Selu, kod Banjaluke!

Već 23. lipnja 1869. piše prvo pismo iz svog samostana koji naziva Marija Zvijezda. To ime je dao iz zahvalnosti prema cistercitskom samostanu Maria Stern u Saskoj, koji mu je poslao novčanu pomoć. Piše i svoju adresu: "Trapistički samostan Marija Zvijezda, pater Franz u Delibašinom Selu kod Banjaluke, u Bosni, zadnja pošta Stara Gradiška u Slavoniji, Austrija". Samo dvije godine kasnije o. Franz primat će pisma iz cijelog svijeta na adrese: "Pater Franz u Turskoj" ili "Marija Zvijezda u Turskoj". To je bilo dovoljno!

Gradnja privremenog samostana

O. Franz održao je 27. lipnja 1869. samostanski kapitul i sa svojom subraćom odlučio da u ravnici pokraj Vrbasa, uz potok Raškovac, podignu novi privremeni samostan. Bili su svjesni da zimu ne mogu dočekati u maloj drvenoj staji. P. Franz nacrta zgradu novog samostana i unajmi Grgu Stilića, tesara, koji se obvezao da će je do 8. rujna sagraditi. No, osim kratkog roka, brojne druge nevolje sručiše se na malu redovničku zajednicu. Kiše su uporno lile, cigla, koju su radili u vlastitoj ciglani, raspadala se, putovi raskvašeni... Povrh svega, došle su bolesti. Jedan postulant (kandidat) je umro. Unatoč svemu, na blagdan Male Gospe, 8. rujna uspješe se useliti u svoj novi privremeni samostan. Više nisu živjeli u staji. Samostan je, doduše, bio skroman, ali imao je posebnu blagovaonicu, sobu za priora, kuhinju, trijem, spremište i malu kapelicu. Tavan je bio spavaonica za sve. Opet su spavali na paprati, ali barem je bilo dovoljno mjesta da se mogu opružiti. Istina, zimi su ponekad, ustajući na noćnu molitvu, morali najprije stresti snijeg sa svojih pokrivača, koji bi vjetar nanio kroz slabi krov.

Odmah po useljenju počela je izgradnja ekonomskih zgrada. Sagrađena je najprije kovačnica s radionicom za plugove, a nakon toga mala bolnica, soba za goste, mala žitnica i štala za konje i krave. Iste jeseni poravnan je teren oko samostana i napravljen kolski put.

Gradnja novog samostana

Krajem 1869. p. Franz otputovao je u Rim kako bi ishodio dozvolu za osnivanje novog samostana. Uspio je. Dekret o osnutku dobiva Marija Zvijezda iz Rima, 7. ožujka 1870. godine. Trapistima je dopušteno da se brinu o siročadi i mladima, te da im daju mogućnost izučavanja zanata.

U proljeće 1870. započinju radovi na izgradnji pravog, budućeg samostana. Otvoren je kamenolom. Samostanska zajednica je rasla. Nacrte je izradio o. Franz. Izvođači radova, zidari i ciglari, bili su mahom Hrvati i Italijani. Sva samostanska braća neprestano su radila, ali najviše posla imao je o. Franz, jer je on bio jedini koji je znao govoriti "bošnjačkim" jezikom. Br. Zaharija je otišao u prošnju, jer su izdaci bili veliki. Radovi su dobro napredovali i bilo je izgledno da će do jeseni moći useliti. No, jednog dana na gradilištu se pojavljuje banjalučki paša i sav bijesan ustvrdi da o. Franz gradi tvrđavu sa bunkerima i puškarnicama. Naređuje da se posao odmah prekine i da se o. Franz sutra pojavi u sudnici. Čuvši tijek žestokog razgovora između paše i o. Franza, subraća se silno uplašiše i zaključiše da od samostana neće biti ništa. Naglas su počeli razmišljati o odlasku. "A ja vam kažem da će samostan biti gotov", grmio je o. Franz. "Ili zar mislite da ću ja popustiti, jer mi zadrigli turski paša glupo dobacuje: Jok, jok! Tako brzo se ne predajem. To ćete vidjeti!"

Sutradan u sudnici o. Franz shvati da paša od njega očekuje mito. No, pravio se kao da to ne primjećuje. Paša se uporno pozivao na tadašnje zakone koji nisu dopuštali kršćanima gradnju čvrstih zgrada, pogotovo samostana ili crkvi. Razgovor je završen tako što je trapist izjavio: "Idem u Carigrad!". Počinje opširna prepiska između Banjaluke i Sarajeva. Austrijsko poslanstvo pokušava pomoći trapistima, ali ne ide. Sarajevo i Carigrad nemaju razumijevanja. Gradnja je 3. lipnja obustavljena.

Nastaviće se

Autor: Priredio: mons. Ivica Božinović