Ove godine navršava se 140 godina od dolaska prvih trapista
u Delibašino selo kod Banjaluke i 100 godina od smrti
osnivača samostana Marija Zvijezda
oca Franza Pfannera.

Ove godišnjice povod su da se opet progovori o njima i njihovim velikim zaslugama za sveukupni razvoj Banjaluke i njenog kraja. Nažalost, riječ je o zaslugama koje su proteklih desetljeća premalo vrednovane i zaboravljene

Dolazak trapista

Prva misao koja se kod mnogih još i danas javlja na spomen riječi trapist jest čuveni trapiski sir i pivo. Ostade također izreka u narodu: "Šuti k'o trapist." Drugi opet o njima znaju tek toliko da žive strogim životom unutar svojih samostana, nikada ne govore i sl. Legenda ide dalje i kazuje da trapisti cijeli život spavaju u mrtvačkim kovčezima, a kod međusobnih susreta pozdravljaju se riječima: "Memento mori!" (Sjeti se da ćeš umrijeti!)

No, tko su doista trapisti?

Red pod takvim imenom ne postoji u Katoličkoj crkvi. Ime su dobili po čuvenom francuskom samostanu La Trappe, iz kojeg je sredinom 17. stoljeća krenula reforma cistercitskog reda, koja je željela vratiti se na nekadašnju strogu disciplinu iz vremena svetog Bernarda. Službeno se nazivaju Ordo Cisterciensis Strictioris Observantiae (OSCO) - cistercitski red strožeg opsluživanja. Ipak, ime trapist je ostalo, pa se i oni njime služe. Uz kartuzijance, reformirani cisterciti (trapisti) spadaju u najstroži red u Katoličkoj crkvi. Opslužuju pravilo života svetog Benedikta, koje glasi: "Moli i radi" - "Ora et labora". Izolirani su od svijeta, puno mole, bave se manualnim radom, šute, skromno se hrane, ribu i meso nikad ne jedu.

Članovi trapističkog reda su svećenici i braća laici. Svećenike se oslovljavalo s "otac" ili "pater", a braću s "časni brate". I jedni i drugi u red ulaze nakon stroge priprave - dvogodišnjeg novicijata (kušnje). Nakon novicijata kandidat najprije polaže privremene zavjete, a nakon toga vječne. Zavjetovanik polaže zavjete: poslušnosti, siromaštva, čistoće (celibata) i stabiliteta (doživotne vjernosti svome samostanu). Na čelu samostana redovito se nalazi opat, a njega zamjenjuje prior i subprior. Ukoliko samostan nema opata, onda njime upravlja superior.

Velečasni Wendelin Pfanner

Za velika djela potrebni su veliki ljudi.

Jedan od takvih rodio se 21. rujna 1825. u Langenu kod Bregenza u Voralbergu, kao sin siromašnih roditelja. Na krštenju je dobio ime Wendelin. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, pet razreda latinske škole (gimnazije) u Feldkirchu, a šesti razred humaniora kod isusovaca u Insbrucku. Filozofiju je završio u Padovi. Odlučuje se za svećeničko zvanje i u Brixenu upisuje bogosloviju 1846. godine. U to vrijeme pobolijeva i bolest ga sprečava u nakani da pođe u misije. Za svećenika je zaređen 28. srpnja 1850. godine. Velečasni Wendelin postaje župnik u Haselstaudenu i tu ostaje devet godina. Zdravstveno stanje mu je neprestano bilo loše te je često pomišljao na smrt. Kupio je sebi grobnicu, uvjeren da neće dugo živjeti. Njegov biskup ga je 1859. godine posla u Zagreb za ispovjednika milosrdnih sestara svetog Vinka Pauskog, koje su bile iz njemačkog govornog područja. Ujedno je vršio i službu dušobrižnika kažnjenika u Lepoglavi. U to vrijeme putovao je po Italiji i razmišljao o tome da se povuče u neku redovničku zajednicu. Smrt je ionako blizu i treba se za nju pripraviti! Samostan je bio idealno mjesto za skori susret sa smrću.

Godine 1862. velečasni Wendelin susreće u Zagrebu dvojicu belgijskih trapista i od njih saznaje detalje o redu kojem pripadaju. Ovaj susret je bio prekretnica u njegovu životu. Kocka je bačena! Odlučuje ući u trapistički red. Odmah piše molbu svome biskupu, u kojoj moli dopuštenje za odlazak, a i pismo trapistima u njemačkom samostanu Mariawald kod Heimbacha, u kojem moli primitak u njihov red. U iščekivanju odgovora odlazi na hodočašće u Jeruzalem, odnosno u Svetu zemlju. Usput posjećuje Aleksandriju, Kairo, egipatske piramide, Suez i Carigrad. Vraća se ponovno u Zagreb i čeka.

Velečasni Wendelin postaje trapist

Kad je nakon višemjesečnog iščekivanja dobio pozitivne odgovore na svoje molbe, on napušta Zagreb i sestre milosrdnice, te odlazi u Mariawald. Oblači redovničko odijelo 9. listopada 1863. i dobiva redovničko ime Franz. Konačno je našao mjesto na kojem može mirno čekati smrt, koja mu se, bio je uvjeren, približavala sve brže i bliže.

No, ulaskom u samostan Mariawald za Franza počinje novi život i to u doslovnom smislu. Naime, fizički rad, kretanje na čistom zraku i skromna samostanska ishrana doprinijeli su tome da on ubrzo potpuno ozdravi. Više nije pobolijevao, niti razmišljao o skoroj smrti. Čini se da su orlu krila ponovno narasla!

U samostanu je imenovan zamjenikom starješine i uložio je veliki trud u podizanje ekonomije. Ali, o. Franza nije bilo lako pratiti. Išao je uvijek najmanje dva koraka ispred ostalih. Čini se da su za njega stroga redovnička pravila bila premalo stroga! Poglavar reda, opat iz Ölenberga, dom Efrem, prigodom vizitacije samostana Mariawald nazvao je o. Franza "austrijskim kaplarom".

Pokušaji osnutka novog samostana

U samostanu je došlo do nesuglasica među braćom, te poglavari odlučiše o. Franza poslati u Ugarsku s nakanom osnivanja nove trapističke naseobine. Dozvola za putovanje izvan samostana glasila je: "Poslan je s bratom Zaharijom u Ugarsku da potraži mjesto za novu naseobinu 23. srpnja 1867. godine." Njih dvojica imala su tri mjeseca na raspolaganju za ovaj posao.

Pokušaj osnivanja novog samostana u Mađarskoj nije uspio.

O. Franz tada ponovno dolazi u Zagreb i nastanjuje se kod sestara milosrdnica. Odatle putuje po cijeloj Hrvatskoj u nadi da će pronaći prikladno mjesto za samostan. U međuvremenu mu je istekla dozvola za izbivanje iz samostana. Prior iz Mariawalda produžio mu je dozvolu, a onda je uslijedio novi šok za njega. Naime, njegov vrhovni poglavar, opat dom Efrem, mu u jednom pismu zabranjuje povratak u bilo koji trapistički samostan i preporučuje mu da se vrati među dijecezanski kler. U istom pismu obećavaju mu pomoći u pronalasku biskupa, koji će biti voljan primiti ga. Otpušten iz reda, zar je moguće?! Grom iz vedra neba! Kako dalje?

Nakon savjetovanja s nekim dobrim poznavateljima crkvenog prava, o. Franz odluči žaliti se u Rim. S dvojicom subraće odlazi u Rim, gdje im se kasnije pridružuje i br. Zaharija. Tu ostaju sedam mjeseci.

Kad je papa Pio Deveti saznao za njemačke trapiste, povjeri im obnovu porušenog i zapuštenog cistercitskog samostana Tre fontane u Rimu. Bilo je to mjesto mučeničke smrti svetog Pavla. O. Franz je sa svojom subraćom vrijedno radio i nakon kraćeg vremena počeli su stizati i prvi hodočasnici prigodom proslave 1800. obljetnice smrti svetih Petra i Pavla.

Radeći u samostanskom vrtu, jednog dana pružio je kroz ogradu komad kruha nekom prosjaku, koji mu je rekao: "Što radite ovdje uzalud, radije idite u Tursku, tamo ima više posla nego u Rimu!" San ili java?! O. Franz se kasnije toliko puta sjetio ovog prosjaka.

Nakon Uskrsa 1868. godine samostan je već bio toliko obnovljen da se u njega mogla naseliti redovnička zajednica. Iz raznih samostana došla su nova subraća, većinom Francuzi. Novi poglavar samostana postao je Francuz. Opet problemi! Nije lako slijediti o. Franza, koji postaje sve nestrpljiviji jer se njegov slučaj sporo rješava. Vidi da ovdje neće moći ostati, a ne zna kako i kamo dalje.

Napokon dobiva dozvolu za putovanje, kao i za osnivanje novog samostalnog samostana u slavenskim zemljama Austrije. Ostao je trapist! Roma locuta, causa finita! (Rim je progovorio, prijepor je svršen!) Pobijedio je! Sav sretan napušta Rim i s dvojicom braće ponovno dolazi u Zagreb negdje u kolovozu (augustu) 1868. godine.

U Zagrebu Hrvatskom saboru podnosi molbu, u kojoj traži odobrenje za osnivanje novog samostana. U to vrijeme tiskao je na njemačkom "Pro memoria" o trapistima, koju je slao okolo u nadi da će njome uvjeriti crkvenu i društvenu javnost u važnost svoga projekta. Tu je iznio povijest trapističkog reda, njihov način života i rada. Naglasio je da trapisti nikome neće biti na teret jer nisu prosjački red, nego se izdržavaju vlastitim radom. Ne bave se politikom, jer su strogom šutnjom odijeljeni od svijeta. Ne bave se dušobrižništvom. Svojim uzornim vođenjem gospodarstva mogu poučiti mnoge oko sebe. Izrazio je nadu da će trapisti biti rado primljeni u Hrvatskoj.

No, nakon žučnih rasprava Hrvatski sabor je na svojoj sjednici održanoj 14. travnja 1869. godine odbio molbu o. Franza. Još jedan poraz! Kamo dalje?!

U to vrijeme dobi on vijest da u Donjoj Štajerskoj vlada prodaje jedan ukinuti samostan. Otputovao je tamo i razgledao zgrade. Nije mu se svidjelo ono što je vidio, ali očito više nije imao kamo. U Grazu je pregovarao s državnim vlastima, koje ga uputiše u Beč. U Beču dobi negativan odgovor. Opet!

Vratio se u Zagreb i ponovno nastanio kod milosrdnica. Tu susretne jednog slavonskog svećenika i ispriča mu svoje brojne neuspjehe. Ovaj mu protumači da je odnedavno na snazi zakon koji dopušta i kršćanima kupovinu zemljišta u Turskoj. O. Franz ugleda novu šansu koju ne smije propustiti. Odmah je reagirao tako što je najprije uspostavio vezu sa župnikom u Staroj Gradišci, a koji mu obeća poći s njime. (Nastaviće se)

Autor: Priredio: mons. Ivica Božinović
Izvor vijesti: Nezavisne