Od toga bro-ja skoro polovina protjeranih oboljela je od zaraznog trbušnog tifusa i skončala je život u mezarju na Ciglani na čijim je kostima sagrađen Dom Rada Vranješević. Koju godinu ra-nije u Banjaluku su pristigli prognani muslimani iz Šipova,Jezera, Lendića iz Bočca i Ag-ina Sela tako da su iz ova dva posljednja do 1948. godine protjerani svi nesrbi u Čelinac, Banjaluku i Mahovljane a u njihovu imovinu sa okolnih brda partizanske vlasti smjestile su  komšije Srbe. Istu sudbinu doživjeli su Bošnjaci sa područja Skender Vakufa- Hotlo-vića i Ćukovca sadašnjeg Vidovog vrela koji su prognani u Hadrovce kod Kotor Varoša, dok su svi žitelji Šahinovića i Memića protjerani u Banjaluku. Grad je bio prepun progna-nih koji su tokom noći tumarali tražeći sebi konaka pa su partizanske vlasti poslije rata uvele policijski sat kako bi spriječile njihovo kretanje i vraćale ih u njihova ranija prebi-vališta. Na desnoj strani uz most na rijeci Crkveni na zemljištu Maglajlića bila je stambe-na zgrada zvana Kućari a preko puta nje nalazilo se mezarje Pašićeve džamije. Jedne no-ći, prema kazivanju preživjelih u vrijeme policijskog sata na tom prostoru policija je ubila službenika Pošte Alu-Aliju Buzaljko koji se s posla iz noćne smjene vraćao kući. Godinu dana kasnije nestalo je tog mezarja a na kostima ukopanih sagrađena je Medicinska škola koja je tu ostala sve do zemljotresa. Zbog čega su opštinske vlasti provodile takvu zločin-ačku politiku da se na grobljima grade objekti pa i stambene zgrade, o tom  pitanju još ni-kada nije provedena javna rasprava koja će ostati za povijesna istraživanja.Nedugo iza to-ga nestalo je lijepe i još nezagađene rijeke Crkvene koju su vlasti sakrile u tunel, i pokrile tunel zemljom izvađenom iz skloništa, a na tom prostoru izgradile su veliko vojno stam-beno naselje koje su naselili uglavnom oficiri iz Srbije.

VIDEO:


I dok su u gradu kao pečurke pos-lije kiše nakon nacionalizacije nicale kasarne i poligoni, zato vrijeme Mišo Popović i bra-tija naselili su 30 hiljada stanovnika sa Manjače, u prazan prostor Lauša  bez bilo kakve infrastrukture, tako da je danas rijeka Crkvena pretvorena u najveću gradsku kanalizaciju. Za takvu vrstu zločina isključivi krivac je opštinska vlast, koja se time nije zadovoljila, pa je napala jednu od frekventnijih ulica u čaršiji, vezu Ferhadije i Arnaudije i tom prilikom nestalo je 90% privatnih objekata, najstarije bolnice u čaršiji Hastahane koja  nikome nije smetala i na tom mjestu  se sada nalazi parkiralište. Danas je u cijeloj ulici ostalo nekoli-ko kuća i to Džinić-bega koja je promijenila vlasnika, dok u kućama Muhsinovića, Ćeha-jića, Talovića, Halilovića, Karabaša, Mujezinovića i Tahrića nema nikoga. Negdje pred zemljotres i poslije u Banjaluci je počinjen klasični zločin urbicida zatiranjem tragova je-dnoj od najpoznatijih građevina Gimnaziji, potom zgradama  škole Zmaj Jovine, Džinića palate i mnogih drugih koje nisu trebale biti srušene. Sa vrlo atraktivnih lokacija nestalo je robne kuće Nama i Trudbenika pored hotela Palas, kina Kozare, Rudi Čajaveca, Vrba-sa, Doma JNA, i Budućnosti u Gornjem Šeheru. Zato je suština ove priče da se zločini nikada ne zaborave, da javnost konačno sazna kako su političari ili arhitekte krivi što je do kraja uništena kulturna baština Banjaluke, što je u svijetu nezabilježeno da su rušeni gradovi poput Beograda, Zagreba, Brna,Osijeka ili Travnika, koji su ipak sačuvali izgled kojeg im je istorija podarila, dok se gore navedeni zločinci i danas zdušno zalažu da u Banjaluci nestane njenih građana i građevina.  

A o daljim rušilačim pohodima u narednim emisijama.