Na ovu adresu u mjesnoj zajednici Mejdan preimenova-noj u Obilićevo, stiže se iz dva pravca, nekadašnjim Potokom koji je prolazio kroz naselje Mejdan, ili ulicom pored Hadži Pervizove-Potočke džamije iznad koje je izgrađena crkva koje tu nikada nije bilo. Svejedno one danas stoje i ne smetaju jedna drugoj, a iznad njih put dalje ide prema naselju Potok gdje se nalazi  ulica Orlovački put, u kojoj nema ni slo-va ''U'' od ulice, jer se do šest, sedam kuća može stići samo uz dobro poznavanje planina-rskih vještina. Zbog čega je to tako 35 ili 40 žitelja Orlovačke staze ni sami ne znaju, na koji način je grad tom naselju gdje žive isključivo Bošnjaci dodijelio kućne brojeve koji na jednoj strani ''ulice'' imaju parne a na drugoj neparne, kada naselje nema ni puta ni uli-ce. Ali znaju da su od svih vlasti zaboravljeni osim pred izbore, a onda im iza izbora osta-ju samo nadanja da će i oni jednog dana svojim domovima prići  kao i sav ostali svijet ako ne asfaltom makar putem dostojnim čovjeku iz 21 vijeka.

Na sramotu vlasti, nada u bolje sutra traje onoliko godina koliko Hairići žive iznad Orlovačkog puta bolje rečeno u Orlovom gnijezdu, kada je 1980 godine bila predviđena izgradnja puta u dužini 180 me-tara čija su sredstva  preusmjerena za neku drugu preču destinaciju. Mještani su više puta od nadležnih organa 2007 i 2009 godine tražili da ih vlast konačno tretira kao i ostale gra-đane u naselju Potok do čijih su kuća na još težoj lokaciji izgrađeni asfaltni putevi, ali su svi njihovi apeli do danas ostali bez odgovora o čemu stanovnik Orlovačkog gnijezda Ek-rem Hairić kaže:'' Tražio sam da nam pomognu oko izgradnje puta od Mjesne zajednice, od opštine i od potpredsjednika RS-a Enesa Suljkanovića koji je na lice mjesta poslao sv-og izaslanika i na tome se završilo. Još jedino je preostalo da odemo kod Dodika i ako se i on bude ponašao kao svi navedeni, ništa nam drugo ne preostaje nego da se iselimo''.  


Doduše prije pet godina građevinska firma Niskogradnja Bosanska Gradiška desetak da-na je radila na izgradnji puta nakon čega je odustala i iza sebe ostavila pravu pustoš, tako da je za lica nenavikla na ovakve vratolomije prava umjetnost spustiti se niz razrovani put. Bilo je pokušaja da se o tom problemu razgovara i sa zamjenicom gradonačelnika Ja-snom Brkić, ali je to pitanje završilo samo na pokušaju, zato što prezauzetu gradonačel-nicu ne zanimaju takvi problemi koje imaju Bošnjaci ovog kraja čiji je ona predstavnik. I dok skrušeni žitelji samo sliježu ramenima kada ih neko upita kako se uopšte može doći njihovim kućama, kako su ih gradili ili nedaj Bože, šta bi se dogodilo da se kojim slučaj-em kuće zapale ili još gore da im zatreba hitna ljekarska pomoć oni odgovore: ''Kuće bi izgorjele a bolesnike smo uvijek spuštali ovom stazom na konjima''. Pa kada je već tako, gradonačelniku i njegovom nadređenom šefu predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku posta-vljamo pitanje kojeg mještani iz njima znanih razloga nisu postavili: Ako je u gradu Ba-njaluci zabranjeno držanje konja, na koji način će Bošnjaci stanovnici Orlovačke staze živi stići do ljekara, zašto opet postoji više odgovora:
Da promijene ime kako bi dobili isti status kao i ostali građani, što je za njih neprihvatljivo, da vlast u proevropskom gradu ukine zabranu o držanju konja  kako bi ih ove porodice i dalje koristile, da se Hairići ise-le, što bi za određene krugove vlasti bilo najprihvatljivije, ili da izgrade put dostojan sva-kom čovjeku i demantiraju sve navedene pretpostavke, šta bi bilo kad bi bilo.