Pjesma ''Beton, beton i samo beton'' još malo pa će postati himna grada Banjaluke, jer gradski oci i stručnjaci koji stoje na čelu planiranja prostornog uređenja očigledno su ubijeđeni da će grad dobiti izgled evropske metropole tek onda kada njegovu i najmanju zelenu površinu pretvorimo u cement, ciglu, asfalt, staklo i aluminijum.



Banjaluka važi za grad zeleniša. Naravno, pod zeleniš ne mislim na novac, niti na špinat i salatu, već na zelenilo, to jest na oku, nosu i plućima ugodno raslinje, cvijeće i drveće zasađeno po parkovima i alejama. Neke od najljepših banjalučkih aleja jesu Ulica Kralja Petra I Karađorđevića (nekadašnja Ulica Maršala Tita) i Aleja Mladena Stojanovića, koje od centra grada, pored Narodnog pozorišta RS, vode sve do sada već ruinirane Mljekare.

Uz ove aleje koje se spajaju stoje prekrasni parkovi, Park Petra Kočića u centru grada i najveći banjalučki park, Park Mladena Stojanovića, a tu je još nekoliko manjih parkića, kao što je onaj ispred Muzeja savremene umjetnosti (u kojem se igraju najžešće šahovske partije) i nešto noviji park kod Narodnog pozorišta, na kojem nema šanse da nađeš hladovinu, jer na njemu nije zasađeno niti jedno drvo. Da nema omalene fontanice i par klupica, prostor bi prije ličio na poljanicu obraslu maslačcima nego na park.

S tim u vezi, jedan od problema grada Banjaluke jeste što su pojedine zelene površine dobile ''stand by'' status. Ovi statusi traju sve dok se ne iznađu neka nova i ''bolja'' prostorno-uređivačka rješenja, pa se nerijetko dešava da od  'namjerno zapuštenog parkića ili poljanice, gdje bi mogao da se sredi lijep park, preko noći ''nikne'' gradilište, ili parking prostor.

Slučaj hiper izgradnje i gutanja zelenih površina jeste novosagrađeno naselje ispod Starčevice, koje se nalazi u reonu od Rebrovačkog do Venecija mosta, na desnoj obali Vrbasa, te između dva bulevara, Stepe Stepanovića i Desanke Maksimović. Elem, taj dio grada je postao pravo pravcato gradilište, što i ne bi bilo loše kada bi se vodilo računa o estetici grada i prirodnim potrebama građana za kiseonikom, a znamo da drveće proizvodi ovaj prijeko potrebni hemijski element.

Naselje je u stalnoj ekspanziji i što se histeričnije širi, to više guta zelene površine, kojih je tu nekada bilo u izobilju. Nižu se zgrada za zgradom, a oko njih su prostrti betonski parkinzi, na kojima „bleje“ limene kante. Stabla, većinom voćke, koja su nekada rasla na tom području, nemilice se uklanjaju, a novo drveće se ne sadi, niti se prave bilo kakve biljne oaze, gdje bi pošten čovjek mogao da odmori.  To valjda nije po planu i programu gradskog uređenja. Ispod zgrada su otvoreni šoping centri i kafane, a ispred njih, a šta drugo – parkirališta.

Da u gradu Banjaluci imamo sve manje zelenih površina pokazuje i slučaj sa parkom (vulgarno nazvanim 'picin') preko puta stare zgrade vlade, koji je ovih dana ograđan u svrhu podizanja bogtepito kakvog veličanstvenog zdanja. Jedino u šta možemo biti sigurni jeste da tamo neće biti izgrađeno niti novo pozorište, niti narodna biblioteka.

Ovaj park godinama je imao status ''stand by'' i samo je čekao na trenutak kada će ga gradonačelnik Zgradoljub ''utopiti'' nekom od svojih drugara investitora. Ali šta sad, gradonačelnik je pred samim krajem svog mandata, a neostvarenih planova za prostorno uređenje grada ima na tone. Treba se rastaliti dok je vrijeme, a kasnije neka se snalazi ko kako zna i umije! Briga njega za građanima kojima uništenje ovoga parka nije po volji i koji će danima da prosvjeduju. Investitor boga ne moli - đe se ima zabit' 'kaki' kamen temeljac, tu ti se i temelj udara! A prosvjednici mogu da roštiljaju ako 'oće i na Trešnjiku.

Dio grada na kojem se nalazi gore spomenuti nestajući ''P'' park idealan je za investitore. Sjetimo se da se u blizini njega nekada nalazio Čajavčev stadion, na čijem mjestu sada leži poslovna zgradurina, te da se preko puta iste proteže livada (na kojoj je godinama zjapila uludo iskopana rupetina, koja je neko vrijeme služila i kao stanište odbjeglih ptica sa Bardače). Ova livada, nekada poznata po starom imenu Paskulina ciglana, san je svakog investitora, a na njoj je predviđeno zidanje Centralne banke BiH. Ovo će biti jedna od stotinu novoizgrađenih bankarskih zgradurina - ali ko ima para, taj i zida!

Neko bi rekao da nam industrija i privreda cvjetaju čim ovoliko gradimo, ali, nažalost, većina ovih objekata godinama stoje poluprazni, pa je upitno da li nam toliko stambenog i poslovnog prostora uopšte treba ili se jednostavno radi o pranju novca?!

Pjesma ''Beton, beton i samo beton'' još malo pa će postati himna grada Banjaluke, jer gradski oci i stručnjaci koji stoje na čelu planiranja prostornog uređenja očigledno su ubijeđeni da će grad dobiti izgled evropske metropole tek onda kada njegovu i najmanju zelenu površinu pretvorimo u cement, ciglu, asfalt, staklo i aluminijum.

Izvor teksta: 6yka.com