BALADA O BIZERNAZI
U sred sehera, u sred Bajne Luke,
bili dvori bega Omer-bega.
U njega je sestra Bisernaza,
ja kakva je, radosna joj majka !
Po seheru Naza primamila,
a najvise Karaprohic Ibru.
Tome niko mani ne bijase,
do l’ nevjesta Omerbegovica.
Ona kuha sekerli baklavu,
na nju mece boscaluk haljina,
pa je salje Karaprohic Ibri,
po Lejliji,lijepoj robinji.
Ovako je njojzi govorila:
“Nosi ovo Karaprohic Ibri,
pa mu reci da mu Naza salje !”
Kad Lejlija baklavu donijela,
na ducane Karaprohic Ibri,
tude bio beze Omer-beze.
To je njemu vrlo tesko bilo,
vecma kalpak na oci natisce,
pa on ide svome bijelom dvoru,
pa on pita svoje vijerne ljube:
“Sto ce nasa kalajli tefsija,
na ducanu Karaprohic Ibre?”
Govorila Omerbegovica:
“Pitaj svoje seke Bisernaze !”
Podne bise, salle zaucise,
side Omer avdest uzimati,
vis njeg Naza vezen peskir drzi.
Na nju bratac prstom popricuje:
“Stan’ pricekaj,draga sestro moja,
dok ti bratac iz dzamije dodje !”
Ode bratac u Novu dzamiju,
Naza ode majki u cardake,
pa se valja majki po krilascu.
“Sta cu sada, mila majko moja,
ne smjem sada brata docekati,
docekati iz Nove dzamije,
na me bratac prstom popricuje!”
Stara majka kazaje klanjala,
stara majka govorit’ ne moze.
Skocila je mlada Bisernaza,
otvorila sepetli sanduke,
uzimala jedan arsin platna,
ona uze vidre pozlacene,
ona ode na Vrbas, na vodu.
Vrbas vodu ‘vako zaklinjala:
“Vrbas vodo,ime plemenito,
ne nosi me dugo ni siroko,
donesi me do Hotica benta !”
Zavi oci, pa u vodu skoci.
Ona mlila da niko ne vidi,
al’ to vidi Karaprohic Ibro,
sa munare ezan davajuci,
pa on skoci sa bile munare
putem leti, a dolamu skida !
Drustvo misljah da je poludio.
Pa upliva u Vrbas, u vodu,
trazi Nazu po Vrbas, po vodi,
nigdje Naze ne moze pronaci.
Nadje Nazu pod Hotica bentom,
Iznese je vodi na obalu;
kad opazi Karaprohic Ibro,
da se Naza dusom rastavila,
ciknu Ibro kao guja ljuta,
trze noze od mukaddem pasa,
pa udari sebe u srdasce;
kako se je lahko udario,
na nozu je srce izvadio:
“Kada nije moje Bisernaze,
neka nije ni njezinog Ibre!”
|