Putovao sam prije neki dan u rodni grad, Banjaluku, danas prestonicu zajedničkog zločinačkog poduhvata tupavog i pravopisno nemogućeg imena – Republike Srpske (Šumske ili Mrske, kako više volite, meni je ovo drugo milije).
I opet razmišljao kakav to usud za tako lijep grad kao što moja Banjaluka jeste: da u „onom" ratu ponese titulu prestonice Pavelićeve krvničke endehazije a sada i Karadžić-Dabićeve genocidne endeesije.
Podzemne vode, loša karma, šta li? I inače, kada čovjek putuje kroz Bosnu, pa makar i ne bio Bosanac, ne može a da ne zapazi nesklad između prelijepe prirode i usrane (trenutne) sudbine.

Putovao sam baš mahsuz tako da granicu pređem na prelazu Jasenovac–Gradina, gdje se Una uliva u Savu i bezuspješno pokušava smaragdnozelenom da razbistri muljevitu vodu, na mjestu gdje su logoraši iz „onoga" rata bezuspješno pokušavali preplivati veliku vodu i pobjeći od „dobrovoljnog rada" koji im je „nudio" moj počivši imenjak, ustaški krvnik Šakić. Pa sam okrenuo – opet namjerno – na mahalu koja se sad zove Kozarska Dubica a u stvari je Bosanska, pa onda baš skroz s namjerom preko Prijedora, tog grada nepravedno zapostavljenog u široj javnosti a toliko u svetu poznatog po uspješnom sprovođenju mladićevsko-ćosićevske vizije „konačnog rješenja" i „obračuna s Turcima". Tog grada u čijoj su okolini toponimi kao što su Trnopolje, Omarska i Keraterm. Tog grada naseljenog saučesnicima u kojem rijetki povratnici i dan-danas nerado dočekuju noć na ulici.

Pa sam produžio dalje i vozio sam kroz Kozarac, „veliko muslimansko selo". U tom istom Kozarcu izgorio je tenk mog, mislio sam, dobrog školskog druga. Pa mi je on tu priču ispričao, kao biva da se sad ja tu nešto na njega sažalim. Kao da sam i tada, te 1992, bio mutav pa nisam znao šta je moj „dobri drug" radio „na Kozarcu". Orao je, brate, iz sve snage. I preorali su ga, baš onako – mašala, ni kamen na kamenu nije ostao. Ali i da sam kojim slučajem sad zabasao iz neke, recimo, Švedske, prvi put da sam se našao u tim krajevima, zalutao usljed loših putokaza, nešto bi mi bilo sumnjivo spram tog Kozarca. Pa bih se pitao je l' to u tom mjestu živi neki bogat svijet kad su sve kuće nove, neke i baš monumentalne. Al' bih vrlo brzo skontao, i da sam Šveđanin, da je tu bio i neki rat. Pa bih sabrao dva i dva i shvatio da su se tu ljudi, oni koji su preživjeli oranje mojih školskih drugova, eto, vratili i sazidali na zgarištu ognjišta nove kuće. I još im to nije bilo dosta nego su, dušmanima uprkos, usred Kozarca napravili veliki javni bazen sa sve onim nekim toboganom k'o u akva parku. Inat ili naprosto pobjeda života?

A kad su uhapsili onu budalu Dabića i izručili ga Hagu pod imenom Karadžić, pošla je neka televizija iz mog rodnog kraja da pita baš nekog Kozarčanina je li sad on sretan što je krvnik u Hagu. Siroti čovjek, šta će, kaže: „Pa, 'nako". I nastavi: „Znate, ja sam se vratio ovdje jer ovo je moje, tu ja hoću da živim. Al' da isto tako znate, svaki dan sretnem čovjeka koji mi je kuću spalio, živi, niko ga ne ganja. Al' neka, moja je savjest mirna a to neka je njemu na dušu."

I ima tu istine, tješim se ja. U stvari, sasvim sam siguran da onaj komšija pljačkaš-piroman u životu puno dobroga neće sresti. Ali bi nekako svijet bio ljepši kad bi svi ti piromani, koljači i fukare malo u zatvoru završili. Jer ne može biti ni sreće ni lijepog života bez minimuma pravde. Ne može Kozarac biti dio nečega što se tupavo zove Republika Srpska. A eno je, i Srebrenica je u istom „entitetu".

Zato, jebeš i Karadžića i Mladića dok je „entitet" živ. Simbolički ili kako god – ukinite ga već jednom. U redu je, neka već nebeska pravda svakako neće izostati. Ali bez zemaljske, neće nam ići za ovoga života. A tu negdje smjestite i priču o „evropskoj budućnosti" Srbije, uz žiranta zvanog SPS i izmišljene demonske simbole poput ona tri prsta koja su virila iz svakog onog tenka što je satirao Kozarac.



http://dinkogruhonjic.blogspot.com/

Dobar tekst nema sta, svaka cast Lejlic