Damir Špica, bivši kapiten šampionske ekipe banjalučkog 'Borca', trenutno je angažovan u 'Naprijedu', u kojem je i napravio svoje prve fudbalske korake. Ekipa BLIN MAGAZINA ga je posjetila, te smo se, listajući stare albume, prisjetili zlatne ekipe 'Borca' osamdesetih, kada je i slavna 'Crvena zvezda' pala pred naletom Banjalučana.

Razgovarala: Suzana VUKMIR



Prvi fudbalski koraci

Odrastao je na Mejdanu blizu 'Naprijedovog' stadiona, tako da je još  kao klinac počeo da šuta loptu, prisjeća se za BLIN MAGAZIN Damir Špica. Sa sedam - osam godina počeo je trenirati kod Milana Vlajića i tu je igrao do 16-te godine, a potom  prelazi u 'Borac'.

Na pitanje kako je kao maloljetnik igrati sa seniorima, Špica odgovara: - Ako je neki igrač tako mlad i vjeruje u sebe, te ima podršku ljudi koji vode klub, to je lako. A još ako se nacrta da te prihvate igrači i da te kao mladog igrača shvate ozbiljno, te da u tebi prepoznaju da im možeš pomoći, to je lako. Međutim, ako se nađeš u situaciji u kojoj je riječ o velikim novcima, moraš biti veliki talenat da napraviš nešto, jer ipak svi žive od fudbala.

Znači, kad upadneš u jednu ekipu gdje su u pitanju velike pare, gdje možeš samo talentom i radom da se dokažeš OK, ali da te neko čeka, dok tebe neko istrpi, da pretpostavlja da će od tebe možda biti nešto, to je jako teško – kaže zaključujući da je danas teško naći igrači od 16 ili 17 godina u nekom velikom klubu, jer su im potrebni oni koji su već formirani i donose ogroman novac.

Iz prve ekipe 'Naprijeda' kao 17-togodišnji mladić, priča Špica, otišao je u juniore 'Borca' u kojima je igrao godinu dana.

- Tih godina smo kao juniorska ekipa igrali finale Kupa BiH sa 'Sarajevom' i u dvije utakmice smo poraženi. Nakon što mi je istekao staž za juniore, potpisao sam profesionalni ugovor sa klubom. Rada smo priključeni ekipi koja je ispala iz prve lige – ispričao je prisjećajući se1985. godine kada su selekcijom tadašnjeg trenera Fazlića započeli ozbiljniji rad.


Laganim koracima ka vrhu

Bili su svjesni da nemaju novca, da igraju za neku platu, nastavlja bivši kapiten banjalučkog 'Borca',  ali bili su željni dokazivanja, uspjeha, gladni svega što se tiče fudbala.

-Imali smo dvije vrlo teške godine da bi treća godina bil malo pozitivnija. Sad kad se sjetim sve i jedne utakmice koja se tada odigrala, svaka utakmica bila je drama. Drama je bila prva utakmica protiv 'Bihaća' koju smo prošli na penale, pa drama protiv 'Spartaka',  koju smo takođe prošli na penale, potom 'Osijeka' koju smo prošli isto na penale, te 'Prištinu' koju smo prošli na penale. Ustvari, bila je 'Vojvodina' prije 'Prištine', a tu već bili otpisani – prisjeća se svih utakmica redom.

Jasno se sjeća poraza u Novom Sadu i rezultata 3:0 u korist protivničke ekipe. No, ne zaboravlja revanš kod kuće, gdje su Vojvođane “sahranili” rezultatom 6:1. Onda je došlo ono najteže – favorit i miljenik cijele bivše Jugoslavije, a uskoro će se pokazati i najjača ekipa u Evropi i svijetu, najkrupniji zalogaj u čijim četama su se borili sve sami 'zlatni momci' i 'zlatne koke' za svjetske klubove – beogradska 'Crvena zvezda'.

- Onda je došlo veliko finale u Beogradu sa 'Crvenom zvezdom'. U tom momentu smo bili svjesni svoje snage, svjesni da naša ekipa igra pet godina zajedno. To je bila uigrana ekipa, međutim protiv sebe smo imala 'Zvezdu', koja je nakon toga bila prvak Evrope – i danas sa određenim uzbuđenjem priča Damir Špica.



Nezaboravni trenuci u Beogradu

Dolazi ono što je bilo neočekivano. U sportu, naročito fudbalu, nije uobičajeno da jedna slabija ekipa pobijedi dosta jaču, što se upravo desilo ekipi banjalučkog 'Borca'. Godina 1988. upisana je zlatnim slovima na adresi kluba iz grada na Vrbasu, kada su 'Borčeve' uzdanice svojim sugrađanima donijele pehar Kupa 'Maršala Tita' porazivši 'Crvenu zvezdu' rezultatom 1:0. 

- Znali smo da ekipa 'Zvezde' u tom momentu ima dva najskuplja igrača u Evropi, a to su bili Prosinečki i Stojković. Možda su nas neozbiljno shvatili, možda su nas podcijenili, a mi njih nismo precijenili. Kako se utakmica odvijala, došli smo u situaciju da vidimo da možemo igrati sa njima. Poluvrijeme smo završili rezultatom 0:0. E, sad kontali smo, hoće li nam se sreća nasmiješiti u nekom momentu... Imali smo strah od suđenja i uspostavilo se da je taj strah bio opravdan, jer je sudija svirao penal za 'Zvezdu' koji nije postojao, koji je bilo sramota svirati. Eli eto, 'Zvezda' je 'Zvezda' – kaže prisjećajući se te sudbonosne 60-te minute kada su je lopta završila u mreži protivnika.

Posljednih pola sata su se možda povukli nepotrebno, analizira i danas ovu utakmicu i nakon toliko godina, ali su skoro cijelu utakmicu kontrolisali, njihove vezne igrače, kontrolisali su Stojkovića i Prosinečkog, dodao je.

- Kad smo njih izbacili iz igre, posao nam je bio olakšan. U 75-oj minuti svira se penal, koji je Stojković  promašio, odnosno Karalić odbranio. Sam taj doživljaj, odlazak na to finale, ispraćaj iz Banjaluke bio je poseban. U Beogradu smo bili smješteni sa 'Zvezdom' u hotelu 'Jugoslavija'. Ipak su to bile privilegije koje se ne mogu zaboraviti - kazao je ispričavši i jednu anegdotu sa sekretaricom kluba, koja mu je prije utakmice dala papir na kojem je pisalo šta treba da pročita ako budu prvaci.

Uzeo sam papir i ostavio sam ga u sakou u svlačionici, jer se nismo ni nadali da ćemo baš  tako lako dobiti “Zvezdu”. Kad je sudija svirao kraj i kad smo postali svjesni da smo osvojili Kup, krenuo sam da primim pehar i onda sam se sjetio tog papira. Međutim, kad me ona pitala gdje je papir, rekao sam joj da je papir u svlačionici – govori kroz smijeh.

Druga anegdota koja mu je ostala u sjećanju je dodjela plaketa u Skupštini Grada Beograda, gdje je bilo sve spremno za 'Zvezdino' slavlje. Neko je donio tortu koja je bila sva crveno-bijela. Tada su rekli: - Ako smo danas pojeli ‘Zvezdu', poješćemo i tu tortu!

Šta bi se desilo da je tadašnja 'Borčeva' ekipa ostala na okupu, te da rata nije bilo Špica kaže: - Kakav smo uspon imali te dvije godine, ta ekipa da je ostala na okupu, sigurno bi već  iduće godine sa kvalitetnim pojačanjima konkurisala za prvaka Jugoslavije. Godine 1991. kada smo bili četvrti možda smo još tad imali priliku da igramo u finalu Kupa Jugoslavije, ali smo tada izgubili od Hajduka 1:0 u Splitu i istim tim rezultatom u Banjaluci.

Odlazak u zemlju olimpijskih bogova
 
- Godine 1991. otišao sam u Grčku u Fudbalski klub 'Atinaikos' i tu sam bio četiri godine. Nakon toga naišla je finansijska kriza u klubu, pa sam otišao na Kipar, gdje sam igrao jednu godinu. Bilo mi je dobro tamo, ali mi je djelovao daleko, Grčka mi je bila bliže kuće i navikao sam se tu. Zatim sam se opet vratio u Grčku s porodicom. Krf je elitni otok, koji je u rangu mondenskih ljetovališta, a ima i bogatu istoriju. Tu mi je bilo stvarno lijepo – ne krije.

Ipak, nešto ga je vuklo ka rodnom kraju. Prije desetak godina vraća se u grad na Vrbasu. Zadovoljan je, dodaje, periodom provedenim u Grčkoj, jer je to zemlja idealna za igranje fudbala kad je riječ o klimi i uslovima za igru.

- Tokom cijele godine igra se prvenstvo, nema pauza. Za Grčku me veže i to što sam u njoj dobio sina 1993. godine. S finansijske strane možda nisam pogodio zemlju u kojoj ću igrati, jer su fudbaleri na Zapadu daleko bolje plaćeni. Ali ne može se sve, šta je tu je - kaže.
Kako mu je bilo iz Grčke posmatrati zemlju koja se raspada, Špica kaže:

- Bilo mi je veoma teško, ali neka je živa glava. Bio sam u kontaktu sa svim svojim pravim prijateljima iz Banjaluke i tada i sada.

A zašto se vratio, logično je pitanje koje svi Balkanci koje nije ogrijalo sunce tuđeg neba postavljaju onima koji su makar i zračak tog svjetla osjetili.

- Majka mi je bila ovdje sama, a i roditelji moje supruge. Sin nam je u tom momentu imao sedam godina kada se kreće u školu. Ako krene u školu tamo, gotovo je, a ako krene ovdje, u Grčku se može vratiti. Ja se tamo mogu vratiti uvijek. Bio sam prije nekoliko godina na Krfu u periodu od 2004. do 2006. godine kada sam bio direktor omladinske selekcije i direktor kluba na Krfu – rekao je.

Odluka je ipak pala. Vratili su se kući u Banjaluku.

- Probali smo nešto raditi, ali posao kao i svaki posao ne zadovoljava mene i moju porodicu, tako da se sve više bavim mišlju da ponovo odemo u Grčku – otkrio nam je ono što muči većinu stanovnika naše zemlje kad je riječ o egzistenciji.

Nepravda ili nešto drugo?

Damir Špica 1990/91. bio je ocjenjen kao najbolji vezni igrač Jugoslavije, ali selektor reprezentacije ga nije odabrao.

- Da li mi je krivo zbog toga, ne znam, možda bih volio da sam igrao za reprezentaciju, možda bih nešto i napravio, ali šta je tu je – kazao je.
Nasljednik

- Moj sin igra u 'Borcu' i potajna mi je želja da igra na mjestu na kojem sam ja igrao. Posjeduje kvalitet, želju, moral... Volio bih da napravi nešto – otkrio nam je svoju želju.

VIDEO: www.youtube.com/watch

Izvor vijesti: BLIN MAGAZIN