Banjalucki zubori, evo, nisu zastalina jubilarnoj desetoj
sedri (broju), i jedanaesta knjiga je medju nama, zivot tece,
Vrbas tece, idemo dalje, i uzvodno i nizvodno. Kroz nju se
provlace camci, gurani dajacima i nostalgijom.

Zato i naslov knjizi: DAJAK NOSTALGIJA. Mi smo ti uspravni dajaci, a nostalgija je nepregledni prostors svjetskih paralela i meridijana, ta mreza u koju smo se zapleli, ne svojom zeljom ikrivicom. Nostalgije se, nazlost ili na svu srecu, ne mozemo osloboditi, ucinimo je bar sto vise podsticajnom, stvaralckom, pozitivnom u nasoj svakodnevnici. Jer ”Covjek tihio ne htio, u camcu postaje pjesnik”, poodavano je zapisao pjesnik Joco Bojovic u svojoj zbirci ”Dajak Patokratora”.
Podjimo stranicamanove knjige Banjaluckih zubora. Oslusnimo ”Zubor banjaluckih medaljona u vremenu” koji nam, perom Slavka Podgoreica, kazuju jednu pricu s pocetka 19. vijeka, procitajmo ”Vrbanjski rodoslov” o kojem pise Kemal Handan. Recimo, kao italijanski grofDel Mestri koji je zivio u Banjaluci karjam 19.i u prvoj polovici 20. vijeka, ”Ja volim Bosnu!” Kao sto je Bosnu volio i autor ove price publicist Aleksander Aco Ravlic. O Banjaluci kroz stoljeca pise i Zlatko Lukic, u romanu ”Karadjoz”, a jedno poglavlje, o ruzama na mjestu sadrvana porusene, minirane Ferhadije, citamo o odlomku ”Sjena”. Mehmed Hadziavdak Dzandro ponovo nas vraca u godine ad smo zivjeli slozno, i sa golubovima.

”Odlaze sanjari!” pise nas stalni saradnik Bedrudin Gusic. Nisu docekali da dosanjaju svoje snove. ”Valja se djahkad i probuditi i pogledati oko sebe, gdje smo, sta smo, kudaidemo....”Ne smijemo se zadovoljavati sadasnjoscu ”u kojoj smo stranci u vlastitom gradu”. Da li, kao sto citamo u pjesmi Ejuba Pasalica, ” Svi putevi trajanja/vode u Beznadje /Napustenost i Osamu”?

”Sve rijeke svijeta nazivajte Vbas”, proucuje Banjalucanima pjesnik Kemal Coco, dok je profesor Irfan Nurudinovic ”Boje rodnog grada”, kako se zove njegova knjiga sjecanja, trazio i u vrijeme susreta Banjalucana u rodnom gradu. O susretu Banjalucana u Svedskoj pise Muharem Sitnica Sica, sarednik od prve knjige, dok fuad Balic, jedan od pokretaca ove edicije, slijedilet prepelice, skulpture Ahmeda Besica, koja je postavljena u jednom parku u Stokholmu, gdje su prognanicki putevi odveli poeticnog kipara. Podjimo i u daleku Australiju, gdje je nas saradnik Vehid Gunic susreo banjaluckog bokserskog sampiona Nermina Sabanovica koji i u svojoj 45. godini nize uspjehe na profesionalnom ringu. Sjcate li se Avde Tice koji je prodavao spice i budimke? Njega se je sjetila nasa nova saradnica novinarka Sanda Hrkic, u tekstu ”Budimke i spice Avde Tice”. Sjecate li se naseg korza? O tim sretnim godinama, o tom cudesnom krugu ljubavi od Palasa do Bosne pise Nijaz Duric, dok se sahista Ibro Kapic sjeca prijatelja i sahiste Drage Kolaka. Sadik Beglerovic se prisjeca sporta i sportista Gornjeg Sehera, dok Edhem Trako pise o znanom foacanskom Banjalucaninu, knjizaru Aliji Germovicu.Zubori djetinstva, Vrbasa i Banjaluke zapljuskuju nas i iz poezije i proze Dusana Mutica, Stanka Rakite, Drage Kolaka, Enise Osmancevic Curic, Idriza Saltagica, Vasvije Dedic Becavac, Denisa Djelica, Seada Mulabdica...Knjiga je obogacena likovnim ostvarenjima Ahmeda Besica, Alije Saraca i Anite Mikete, te umjetnickim fotografijama Slobodna Rascia Bobare i Ognjena Karabegovica.

U uvodu ove nove knjige moramo iskazati posebnu zahvalnost onima koji od prvog broja pruzaju znacajnu finansijsku pomoc nasim privrednicima u Ljubjani, Kerimu Dizdaru i Asimu Hamidovicu, te porodici Golalic u Svedskoj, Savezu Banjalucana Svedkse, Asocijaciji mladih ”Banja Luka u srcu”, Bosnjackoj kulturnoj zajednici ”Preporod”, i svima onima koji pomazu da se nas zubori cuju sirom svijeta.

Urednik: Ismet Bekric

Izvor teksta: Banjalucki zubori 11 "Dajak nostalgija"